Marketing
Super, truper, druper, uper, šta se već rimuje.
Trudila sam se iz petnih žila, da nađem mjesto gdje još nisam bila, i našla ga ... ispod, šanka, dva..
Nisam, serem. Dobro ne toliko, ali malo da.
Na Badnjak sam imala najbolju namjeru otići u crkvu na polnoćku, no, to je teže malo u Irskoj. Jer sam već napisala da su jedini zvukovi koje čujem oni od crvenih zvona, i od onih putnika pijanih namjernika. I tako smo se Sean i ja najeli, zvono je odzvonilo svoje, nas oboje nešto uhvatilo u grudima, pogledali se onako simbolično, mada ni jedno od nas nešto ne prakticira odlazak u crkvu, meni je zapravo i oko zarosilo, te se obukla (dane provodim u šlafruku i fliss piđami) i krenuli prema tim zvonima. Bilo je oko devet sati. Znajući da su mise u 18h, mislili smo si da će sigurno biti i neka u 22 sata, jer one u ponoć neće biti.
No, naime, te mise nije bilo. Nema ovdje polnoćke. Ta ista polnoćka se odvija u tih istih 18 sati, jer su Irci već previše oblokani da bi se natjerali trijezni na polnoćnu misu. Pa im je Crkva odredila tu ranu misu, da im 'vjernici' ne dođu s mušicama. Doslovnim, ne onim mentalnim.
Nas dvoje opet nešto stegnulo u grudima, pomalo razočarani kad smo vidjeli pustoš oko stare crikve čija zvona nemaju tipičan din-dong zvuk, već neki prekrasno melodiozan takt, dva. Za utjehu, odlučili smo se prošetati krajem. Do sada uopće nismo, a čevrt je milina. Preko puta nas američka ambasada, lijevo od nas slovačka. Mir, kakav mir, zapravo uopće nisam ni mislila da u centru Dublina mogu naći takav mir, jer je bilo dana kad sam znala poluditi od buke alarma, ljudi, auta i kronikusalkoholikus, u kojem u ovom gradu ima na n-tu.
Ali volim Dublin. Pokupio je sav komercijalizam Zapada, i definitivno se previše fura na London, koji mi je simpatičan, ali koji mi nije skroz sjeo, iako sam nekako uvijek nastrojena negativno spram njega, ali to je valjda stvar u tome što ne volim tako velike gradove (a i ne volim nabrijanu britansku kulturu), već više ovako malecke poput Dublina, koji me više ne izbacuje iz takta. Istina, ne znam još uvijek sve negative i pozitive, ali sveopći dojam o Dublinu mi se diže.
Mada nikad nije bio na niskoj razini, ali treba ući u samo strukturu mentalnog grada da bi ga mogao ili ne mogao prihvatiti. Tome svemu, zaista pomaže činjenica da živim u okruženju, gdje svako dvorište ima BMW i Jeep. No, svejedno još nemaju ukusa, jer im svako pročelje izgleda isto, i svaki dnevni boravak im je dosadno identičan. Nemaju zavjese, pa sam voajerski gledala što je ispod bora, tko što pije, kako se tko veseli, koje su boje zidovi (narančaste, ako nisu bijele) i koje im slike vise na zidovima: trenutni contemporary art. Sean me svako malo vukao za rukav jer sam se ponašala neuračunljivo, jer jesam blogerica sam, stoga, jesam voajerka sam.
I onda dok smo kružili uokolo, naletili smo na – pub. Kako čudno. :) Kimne Sean meni, kimnem ja njemu, ušli unutra. Pokupili novine s pulta, uvalili se za šank, naručili hot port, komada jedan, dva, tri ... i zaboravili. Sebe ili se. Ma nismo, ali malo po malo Irci su počeli dolaziti, tiptop uređeni, familije, društva, prijatelji, parovi i šire, na uže. Za vrlo malo vremena, nas dvoje smo bili jedini suvisli. Svi oko nas su se već razbacali, bauljali pijani, otac i sin za šankom, matera u sofama, djevojče koje nemre ustat jer se nalilo Guinnessa. Svi kolektivno u šusu.
U novinama čitam da je pjevač The Poguesa, Shane MacGowan dočekao 50tu i da je to još jedan razlog da bi se slavilo, jer je omiljen među ovdašnjom ruljom. Tu večer je imao koncert malo dalje od puba, no, nismo znali, nismo marili, tko će više znati.
Bilo je toplo, meni noge malo otkazale i kad smo se vratili u stan, negdje iza ponoći, zagrlili se, poljubili, i čestitali si merry merry Christmas, prije nego smo se skljokljali u krevet.
Slijedeća dva dana smo proveli ne izlazeći iz stana, slušajući kako vjetar zavija, spremajući pite, stavljajući rublje na pranje, čitajući novine, raspravljali o hortikulturi. Nismo. Sean je kuhao, jer makar meni ide, njemu ide bolje. Ja sam se suzdržavala da ne plačem na svaku reklamu na telki: od McDonaldsa do Mastercarda. Pokušala sam se natjerati da ne odgledam Love Actually dva puta za redom, da se oduprem želji da ne tulim na Bridget Jones, i da mi oči ne zarose dok sam na MTV One, gledala kako se Jodie Marsh udaje.
(Jodie je jedna od britanskih starleta, osoba koja ništa ne radi, a poznata je, a meni se cura fakat sviđa. Ma baš mi se ono sviđa. Je malo presenzibilna, ima previše šminke, i ne znam zašto je toliko posvijetlila zube, no, čuku u mozgu ima, iako se ne bi reklo na prvu.)
Jedino što me ono malo izbacilo iz takta je bio dan prije Badnjaka i sam taj dan, kad sam išla kupiti sve namirnice, a valjda svi koji žive ovdje su bili na ulicama. I kupovali kuhane krumpire s kaduljom za 7 eura, i to u Mark and Spencer food hallu. Naime, MS ovdje glasi kao mjesto gdje se prodaje najbolja gotova hrana, i je, vizualno to sve izgleda vrlo zbegecano, i znam se ja tamo zaletiti da bi kupila gazpacho ili neku drugu pizdariju koju mogu jesti sa žlicom, ali ne idem toliko daleko da bi kupovala real organic potatoes with sage. Gotovo za par minuta, samo podgriješ i večera za Božić gotova. A to je valjda tako kad si bio gladan i siromašan do prije 15 godina pa sad uzimaš i kupuješ sve šta se može i da.
Stvarno mi nekad izgleda da je ovoj naciji, kuhanje, vrlo apstraktan pojam, jer u biti šta god da ti dobro ide, pitaju te - jesi to naučila na tečajevima. Znaš plesat? Tečaj. Znaš geografiju? Tečaj. Znaš kuhat, i to znaš skuhat nešto što ima 5 začina i meso i krumpir, tečaj. Prije par mjeseci kad sam bila u jednom klubu, prišao mi je neki frajer i kaže mi - 'odakle ti ti pokreti'. Pa ono, znam, spontano, slave to the rythm i te priče. 'Ma nije, naučila si to negdje, sigurno na nekom tečaju.' Ali ok, shvaćam, scena je puno jača doma nego što je ovdje, pa ni nemaju pravu priliku čuti stvari na koje možeš samostalno naučit - plesat. Pomalo smiješno, ali tako zapravo je.
A Sean i ja igramo jednu igru. Zove se, 'Ajmo prije spavanja pričati o teorijama zavjere, pa da vidim kad ćeš zaspat i hoćeš li uopće'. Naime, druži se s antiglobalistima, koji ga filaju informacijama i knjigama. A i kupio si je knjigu, 'Stoljeće rata', od Engdahla, u kojoj na prvoj stranici i piše da knjiga nije za ljude koji se ne mogu pomiriti s činjenicom da s tim svim faktima koje pročitaju, ne mogu ništa jer su premali. Ništa osim imati nova saznanja o svijetu u kojem živimo. Knjiga nije za mene, jer se ja ne mogu pomiriti s mnogim stvarima, pa skromno od mene, ni ne ulazim u njih. Sean te sve stvari vrlo psihološki objektivno secira, i izvlači podatke taman prije spavanja.
I onda ja slušam terorije zavjere (i šire) od tome zašto se Grace Kelly udala za princa Alberta, zašto su Ameri sami sebi namjestili pad WTCa, kako se ubijaju jastozi na polovima, da ćemo morat ići u Afriku na par mjeseci, zašto je Kina postala najjače trgovačko područje, da je svaki 20 stanovnik Zemlje migrant, da se u Americi svake godine 40% stanovništva preseli ili u drugi grad ili stan ili državu, o tome kako se kreće cijena kave na tržištu, zašto rode stoje na jednoj nozi, zašto je šećer sladak a ne slan, zašto je mama nebo plavo? :) Zamolila sam ga da me ostavi na miru s teorijama, jer nisam mogla spavati od svih misli.
No, prije svega, sinoć sam zaspala čim je odjavna špica Amelie završila, i danas se probudila spremna za zakoračit u dan. Malo se pojavit u centru, jer naime, kako je danas Štefanje, ili St.Stephen's day, iliti dan kad počinju totalne rasprodaje, ali ono totalne rasprodaje, u UK se zovu Boxing day, i reklamiraju se već danima. Ja fakat nemam pojma šta očekivati, ali me Sean uvjerava da cijene padaju do 80%, i da je nenormalno šta sve možeš kupiti za sitnu lovu. I da je to zahvala svim kupcima koji kupuju tijekom cijele godine, pa sad udri. Bit će bolesno. Ako cijene u svim mogućim trgovinama padnu ko pokošene.
A za par godinica, ako bude sve išlo po planu, New York i rasprodaja.
No, polako. Trebalo je i puno vremena za ove dane, stoga sve što je ispred mene, može čekati, stoga polako.
Post je objavljen 27.12.2007. u 12:39 sati.