Nedjelja je. Dan kad stvarno nemam nista posebno raditi osim brljezgariti po net cafeu, i citat online novine.

Trenutno se neckam otici na jedan tulum uz rostiljanje, ali cim mi je receno ponesi svoju cugu, znam di mi je to odzvonilo. Taxi oko 4 ujutro, ili pjesice do stana. Nisam sigurna koliko mi se to trenutno da, pa sam zasjela malo odmoriti, napisati par redaka, da se ljudi doma ne zbune kad vide koliko zapravo nisam nista zblogirala. Druga vecerasnja opcija mi je otici do Samsare, na salsa veceri, nisam jos vidjela, ali svi mi frendovi kazu da se zene vrte na sve strane, valjda je to dobar znak.

Sean me upoznao sa Barryijem koji je jedan od najimucnijih Iraca. Neki dan sam pricala s njim, on se ne moze nacuditi koliko ja imam godina, a ja se ne mogu nacuditi kako netko moze biti toliko usamljen. Jebes milijune mi je prvo na pameti, kad njega vidim. Ne vrijedi to sve ni lipe, ako se nadjes u njegovoj situaciji. Istina, cunka i pol je u svom poslu, pokorio je ovo trziste prije par godina i sad samo bere slag, ali koji raskol u privatnom zivotu. I nadje mene, empaticara koji ne voli pricati o svojim stvarima pred neznancima, zamislite taj paradoks, a imam blog gdje se poprilicno znam ogoliti, i gdje sam s njim u par navrata imala psiholoske seanse, hvala bogu da sam potkovana u tome, pa mogu, ali svejedno. Postoji jedna vrsta tuge i usamljenosti koju ja ne mogu prezvakati. E takav je taj moj Barry, siroce. Ma ne znam, ali meni se ovdje vecina ljudi doima tako. Usamljeno. Ili pijano.

No, nakon 2 tjedna ljuljuskanja napokon sam dosla do konstatacije da mi je u Dublinu sad sve manje i manje stvari nepoznato. Grad me malo podkozio. Kao prvo, nasla sam mjesto, sto je u ovom gradu vrlo bitno, gdje mogu jeftino kupiti jogurte sa zitaricama, Tesco, gdje mogu donekle ne osjetiti irsku alkoholicarsku struju grada, Major Toms down under kod Gaiety kazalista, i gdje vise ne moram cekati na muffin i juice ko zadnju tutle, omiljeni Metro i najbolji moguci konobar Aussie. A ako sad vec lagano znam vecinu ulicnih sviraca i prosjaka, zakonom logike bi mogla dodati da sam se udomacila.

Danas sam, kako su Seanu dosli frendovi iz Hrvatske, otisla na Dublin city tour. Ma fanstasticna stvarcica. Sat vremena sjedis na vrhu double deckera, vozac kuklja od ironije, shvacama ga, osam sati dnevno sjedi u busu i osam sati dnevno ponavlja istu pricu, ali Dublin sam apsolvirala. Ako netko treba besplatni tour, molim da mi se obrati na mail adresu.

Kod mene osobno se i dogadja i ne dogadja puno stvari. Dogadja se na tom polju da puno manje razmisljam nego inace, i da me vise upoce ne smetaju sve ove face oko mene dok pisem ovo po net kafeju, zapravo klinac do mene preko kamere gleda svoju trebu kako se gladi po sisama dok se chataju ako cemo iskreno, a da mi to nije nista cudno, e pa ako nije, onda mislim, da sam se kao sto i rekla udomacila.

Kad si dam malo vremena, i kad vise udjem u neke razmisljalacke vode, ona cu mozda i napisati nesto konkretnije, tipa da znam brata od Stuarta Townsenda, koji je decko od Charlize Theron ili da nikako uloviti Colin Farrella na solo, ne da se kaze.

Kad budem imala takve vijesti, onda cemo se tipkati jos i vise, a do tada, dragi moji, napustam vas u pomalo melankolicnom slovu, nedjelja je u Dublinu.

Eto mene opet. Po porukama vidim da mi se izvjestaj ceka. Ali tko ceka taj i doceka.

Tjedan dan u prijestolnici Irske i bogme sam se opet udomacila ko riba u vodi. Vjerovatno uskoro pretila riba u vodi, ali … sta reci o zemlji gdje je glavno jelo cips, mada eto imam decka koji je dragi boze kakav gurman (reda radi dat cu primjer da obicnu zelenu salatu s maslinovim uljem radi oko 5 minuta, i sablaznjava se kad ja kazem da ne volim balsamico, ali, ali, aliiiii, jedem zaista izvrsno mama :). Ima prijatelje Spanjolce, takodjer gurmane, pa imamo mix mediteransku klopu, malo maslinovog ulja iz Almerie, malo prsuta iz Katalonije, malo rajcica iz Galicie, kakvi ljudi, Spanjolci i hedonizam. Kad sam s njima, bar s ovim ljudima koje sam upoznala, obozavanje je u mojim ocima. Nevjerovatna nacija. A i jezik si poboljsavam, sapunice su donjele svoje. Iskreno, Hrvati i Spanjolci, klik. Naravno, nije to cinjenice potvrdjuju pravilo, ali po mom primjeru, vrlo zadovoljna.

Danas je u gradu cetvrtfinale Irskog nogometa, taj neki cudan sport, nisam ga skuzila, ali sam skuzila kolicinu ljudi ispod stana, jer zivim ispod glavne pubcine u gradu, pa sam se eto dok sam sad dolazila, napokon, o napokon do net caffea, probijala kroz salve pjanih ljudi, ali biti pjan ovdje je opet vrlo relativan pojama, jer za nas doma par pinti znaci vikend, za njih cisterna hmelja znaci, tako tako pijana nedjelja. Svakim danom se sve vise cudim ovom gradu, jako mi je drag, ali ljudi moji, vi koji niste bili ovdje i koji to niste dozivjeli, lijepo bi vas zamolila da zatvorite svoja prljava usta kad slijedeci put budete pricali nesto protiv Hrvatske. Mi smo Europa. S kapitalnim E.

U biti Irska je po svim europskim statistikama, najusamljeniji grad na svijetu, odnosno najusamljenija nacija, sto se i osjeti, jer naravno da ovolike kolicine alkohola cine svoje, i ne ja to ne govorim po svojim primjerima, jer se u Dublinu ni najmanje ne osjecam kao turist, ali gledajuci ljude, alkohol i samoca cine svoje. Neumjerenost. Ima toliko razlika da je to nebrojivo. Npr, uzmite jednu klasicnu subotnju vecer u Temple Baru (tipa ko Soho u Londonu, kao Cvjetni u Zagrebu). Naime tamo bas nesto i ne zalazim jer je meka turista i strasnih spodoba, ali sinoc smo otisli kod frenda u restoran na veceru, i poslije se zapili u Morganu, inace preporuka, mada je kako bi se ovdje reklo, “a bit posh”, ali ne brijem na to jel ista posh ili nije posh, ako je drustvo ok, sto je bilo, gle, da je zadnja prcva, samo daj. I tako izasli van s jebene vecere u talijanskom restoranu, i izasli van na ulicu, a tamo zooooom, hrpetina ljudi, naime, to vam se ne da opisati.

Puno Engleza vikendom dolazi u Dublin na oblokavanje, ali nije to ono nase oblokavanje, ovo ovdje vam je nesto strasno. I sad kako se Engleskinje udaju, one vam u Dublinu imaju taj tzv. “hen party” iliti djevojacke veceri. Ma nisam se ja bas nesto previse obazirala na ljude, dok nisam vidjela, strasne prizore. Skupina od desetak cura, sve obucene u francuske sobarice, s bicevima, pjane ko stoka, vulgarne, slataju sve sta stignu, ma znate sta, gle, stvarno grozno, ALI, nikako izdvojen slucaj. Par koraka dalje, naletili na drugi hen party, curkice obucene u rozo plisano donje rublje, s penisima na usima, znatre ona Playboy spika, ali umjesto zecjih usiju, penisi. I ma koliko sad slika u vasim glavama bila simpaticna, vjerujte, nije ugodna oku. Par metara dalje, guzva se skupina domina, crna koza, lisice oko ruku, izbezumljene od alkohola, padaju, lome, cice ispadaju, ma strasno.

I tako vam je to ovdje na redovnim bazama. Istina ima grad pun kufer lijepih strana, ali navecer kad izadjete, kad se nadjete u mnostvu, puno toga izgleda drugacije. Ma lud grad. Sve, ali ama bas sve je podredjeno alkoholu, i kako ga sto vise popiti, i kako se sto vise ubiti. Generalno gledajuci, naravno, jer uvijek ima izdvojenih slucajeva, valjda sam se tako dobro i nasla s tim Spanjolcima, jer kod njih je opet sve podredeno drugoj prici, mada isto locu, ali ne na ovaj nacin, i ne pod svim uvjetima. Mada je teska rijec, ali treba imat dignitet i dok cugas. Ovdje ga vecina ljudi nema. Po tom pitanju. Mislim, nije Irska uspjela biti jedna od trenutno najbogatijih drzava Europe da nije ulagala i da se novac bjesnomucno ne okrece, ali ista mi je konstatacija kao i kad sam bila prvi put ovdje, preko nekih granica ne bi htjela ici. Ovaj put vrlo objektivnije gledam na cijelu zemlju, i tek sad mi zapravo sjeda kad se kaze, treba se putovati, stvarno se treba ici svugdje, bit svagdje, vidjeti sve, da bi se znalo da je doma najbolje, jer ljudi moji, Hrvatska je raj. Ne serite puno po njoj.

Inace danas je vrlo vruc dan, naime punih 25 celzija, na radiju obavjestavaju ljude da ne padaju u nesvjest od vrucine, haha. Pokusat cu se svladat da to ne napravim, ne znam stvarno kako se moze prezivjeti na 25 celzija, :). Tako da me docekalo klasicno irsko ljeto, imam tu srecu. Bili smo jucer na obali, deset minuta van grada, a trebalo nam je 10 minuta da bi dosli do oceana, jer ga je oseka povukla debelo na pucinu, i taman kad smo sjeli, poceli malo cavrljat, mocit noge u moru, odjednom nas je prestrasio jedan zvuk, more se vracalo na svoje mjesto. Iskreno, taj osjecaj jos nikada nisam osjetila. Kad se nadjete u sredini mora, mislim nije to dubina, do koljena, ali odjednom, vi prakticki okruzeni oceanom, a obala se ni ne vidi, pa ti bjezi od plime, a par minuta ranije potpuno druga prica. Mislim, smijesna situacija, ali jucer mi nije bilo toliko smijesno, adrenalin me pucao.

Iskreno zadnjih par dana sam jos uvijek u malom balonu, malo me ta promjena bila dotukla, a ono, normalna razlika, samo je i stvar u tome, sto ovdje noc pada negdje oko ponoci, pa nemas ti osjecaj da se dan gasi, jer je zora vec u 4 ujutro, tako da sam prva dva dana samo zujalo okolo. Ispavana, ali ono, promjena je bila ocita. Ostalo sve nekako normalno, dobit cu bore od smijanja.

Tako da Padre Novinar ne brines, cula sam zanimljive vijesti od Vix, mama neka se drzi ideje o autu, nikad nije kasno za kretat na vozacki. Cure, pa dobro, kae? :))

Krecem van, dan je ko u podne, nemos ti to vjerovat, bez crnih naocala nikuda. Idem do En Seina na cugu, neku laganu klopicu, popit Bulmers, dva, ali umjereno, umjereno. To mi je glavna rijec ovih dana. Bas je istina. Sve treba proci, ali vratiti se na umjereno.

Dragi moji, opet letim.

Ovaj put na duže trase. I duže vrijeme. Lokacije će se mijenjati kao i vrijeme. Iduća dva mjeseca, vi koji nemate moj broj telefona, ostanite prikovani uz monitor, ako ne cijeli dan, onda vas molim barem pola dana, a vi koji ćete dobiti moj broj telefona čije će se mreže mijenjati isto kao i štambilji u putovnici, poklončići stižu.

Najdraža tri otoka Dalmacije, Trogir, Čiovo i Drvenik, ostavljam za iduću godinu. Vuče me Atlantik. Čeka nas jedan buran period. Nekome na Hvaru, nekome u Australiji, nadajmo se, nekome na kampu, jer se kamp ove godine nije uopće iskoristio (sva sreća da se subotu nisam cijeli dan parila na plaži, i onda dio večeri provela s jogurtom na licu, jer da jesam, tja ne znam, odala bi si počast za sindrom novopečene Čehinje ovih krajeva ... NO, sva sreća na bitervotki, i Anuk, Lami, Mangi i Tinčibald (Mojici ovo pamtim pa vraćam :). Netko na Korčuli, netko doma, netko tumarajući Rijekom s djevom koja je karaoke carica, svi negdje pomalo, s jeseni se nadam svi ponovno zajedno, u onom klubu dolje gdje će nam Tamelie sređivati upade, a mi pijuckat za šankom.

I tako dok me Wizzair upravo dignuo nebom pod oblake pa pravac London, pa dalje malo lijevo prema Dublinu, moram samo reći:

Prigušujem zvukove okoline, koji su zadnjih dana bili bučni i iscrpljujući. U iščekivanju poljupca sam, i odaha na poznatom ramenu. Potrebno mi je.

Čak i ja koja sam si obećala da će blog biti moja oaza pozitive, jer ne želim kukanja na njemu, ne želim njurganja, ja koja sam si obećala da ovdje ne ide onaj najslabiji dio mene, jer ga ostavljam samo za sebe, i za nedjelje navečer. Uspjela sam u tome. I ponosna sam na ovaj svoj mali projekt. Ne zato što nisam voljna pokazati svoje slabe točke, već zato što sam svjesna tko mi je slaba točka. I itekako svjesna što sve treba raditi i koliko truda je potrebno da bi tu točku obranila od, ma najviše od same sebe, od vremena do vremena kad se ne vidimo.

10 tjedana je prošlo. Ne znam ni sama kako sam ih više brojala, zapravo znam. Prve od početka, kad sam ušla u 6ti tjedan, od kraja. I sad samo još jedan dan.

Kad mi je voda dolazila do grla, uplovila bi u neki svoj svijet. I razmišljala. Gradila sebe iznutra. Davala si pluseve i minuse, počela više razmišljati o malim stvarima. Male stvari me i spašavaju u ovoj vezi.

A i stvarno je stvar, prebukirati se poslom. Odahneš u snu, na svom jastuku, mada ti je umorna glava na jastuku, a misli drugdje, na nekom drugom.

Veza na daljinu, nikako za preporuku. Osim ako negdje u sebi ne pronađeš tonu energije, i volje, i želje, i ljutnje u svakom slučaju, i kad sam sebi počneš davati kredite. I onda shvatiš da se isplati.

Jer znaš da voliš tu budalu.

Ali ne mogu.

Ali jednom hoću.

Samo ne ovaj put.

Ponedjeljak je bio težak dan, ali i sjetan i sretan, mada obojan melankolijom.

Dobila je par suncokreta, jednu kalu, orhideju s bubamarom, i dipl. ing. Srce mi je skoro puklo kad sam ju zagrlila, poljubila, rekla koliko sam ponosna na nju.

A Manga se smješkala. Mi smo se smješkale, mada sam u jednom trenutku osjetila kako mi cisterna tuge sjeda na grudi. Istodobno s tim su ponovno i suze krenule. Istodobno s tim sam i digla čašu, nazdravila, zapalila cigaretu, digla noge na stolicu i pokušala dublje disati, da me ne zgromi previše. Ali osjetila sam ju svejedno.

Ova subota Ljubljana, ponedjeljak moj dan, uskoro tvoj let. Znam kako je kad ti netko strašno nedostaje, i znam zašto curama govorim da ne mogu prestat brisat suze, jer sam pripremljena na taj osjećaj, jer ga imam u sebi, isto tako što ga cure još nisu svjesne. Jer te još uvijek vide.

Možda sam u tome u maloj prednosti. Ali mislim u samo maloj. Poslije će biti rezimiranje.

Vidiš, više nisi ni Manga, sad si Plava :), tako da su stvari uvijek sklone promjenama, ove male isto kao i ove velike. Treba se samo na to sve prilagoditi. Tebe koju sve to čeka, i nas koji to sve iščekujemo. Potvrđen papir odlaska. Pa da se sve krene kotrljati. I mi zajedno s tim.

Odlučila sam dodati neka svoja mjesta. Da zaokružim osobnu cjelinu, ali da se i podsjetim mjesta koja sam ja nekad posjećivala ili još uvijek, mada ne znam jesu još svi otvoreni, ali dok jesu bili, tamo sam bila, nekad, jednom, ili više puta.


Gornji grad:
1. Pod starim krovovima – fenomenalan birc. Okruženje idilično. Imaju fine doručke, odličnu cugu, mjesto za sjest i popričat s malom skupinom prijatelja kad je toplo.
2. Žabac – mjesto za zastupnike, skupa cuga, ali odličan interijer.
3. Taverna – za sjest ljeti ispod suncobrana i pariti oči na prolaznicima. Zimi je možda malo pretamno za moj ukus, ali koliko sam primjetila uvijek ima ljudi.
4. Fantasia – mjesto do, također ista stvar.
5. Indy's – malecko mjesto za koktele. A zaista su poznati po koktelima. Odmah preko puta parkića su, pa ako vam je vruće, možete na ljuljačku.
6. Tolkien's – vruća pića uz dodatke chillia. Cijene isto dosta paprene, ali to je Tolkien's.
7. Na kraju Mesničke se nalazi, ulica koja vodi do Saloona, Cvjećarnica – birc posvećen junacima Alana Forda. Tako je i uređen. Malecki, ali krajnje ugodan.

Ulice oko Trga bana Jelačića:
Radićeva. Nezaobilazna dva birca.
8. Čvenk – koji je dnevni ekvivalent za Funk i Melin, dok se navečer pretvara u mjesto za otići na pivu s frendovima. Uvijek krcat.
9. MK bistro – osobno meni jedan od najdražih bistroa u Zagrebu. Totalna prčva, jeftina cuga, uvijek krcat, kultan, ništa vani nema posebno, kao i unutra, ali ima štimung. Jednoj mojoj frendici i meni je dugo bio ''snoguša''. Birc gdje smo votku na eks pa van. Svaka preporuka.

10. Ne znam što se točno nalazi na Kaptolu, ne zalazim previše, ali je bio jedan birc koji se zvao. Londoner. Neću ni napisati što sam jednom napravila da bi unutra ušla besplatno. Poslije sam sjela za šank i naručila votku za 16 kuna. Ali samo jednom bila tamo, mada je bila dobra tematska večer, ali ne znam jel to više radi.

Ilica.
11. Nezaobilazan Frank bistro. Mjesto gdje se subotom navečer mogu naći sve fele ljudi. Npr. ovu Novu godinu ja sam se tamo našla nakon trga, odlično provela, i otišla u Maraskino na privatan tulum. Još jedno kultno mjesto, jer sažimlje od kronera marginalaca, studoša, finih gospa, naprlitanaca, do socijalno visoko pozicioniranih faca.

Gundulićeva.
12. Verdi – mjesto pokraj Hrvatskog glazbenog zavoda. Dolaze glazbenjaci iz muzičkih škola. Poslije koncerata se uvijek svi sjate tamo. Meni jedan od najdražih zagrebačkih birceva. Izvrsno uređen, na dva kata. Sofe, bolte, ugodne stolci i cugica uz razgovor.

Gajeva i križanja.
13. Dobar zvuk – sada malo mlađa alternativna ekipa. Dredovi se rade za stolovima, i ta spika. No, mjesto za otići. Napravljen u privatnom stanu.
14. Plaza – fantastične karaoke večeri. Onako, flora interijer, mada je cuga skuplja, a sam birc je oveći, stane dosta ljudi i prostorom se može disati u svakom slučaju.
15. Kolding – odmah iza ugla. Ima super vizualan New York identitet. Zašto? Po jednom cijelom zidu je reprodukcija Big Apple ulične vreve. Ako ti je dosadno, buljiš u zid i tražiš pikanterije. Puštaju izuzetno dobru glazbu. Imaju i podrum, onako za zavući se i popit čaj, udaljen od ljudi i zbivanja.
16. Hard Rock- ispod 101ce. Preporuka, tekila s narančom i cimetom. Tko nije bio, mislim šta čekaš?

Masarykova i križanja:
17. Apartman – čudnjikavo, strašno simpatično mjesto s čudnim udubljenjenima za sjedenje i sav je u bojama. Poprilično zapažen birc.
18. Legenda pub, križanje Frankopanske s Pravnim fakultetom. U podrumu. Odličan pub za odigrat par partija pikada i za sjest s pivom u ogromne kožne kutne garniture, dok ti se oči privikavaju na mrak.
19. Odmah malo dalje, birc smješten u privatnom stanu, zove se Drugi otok. Stvarno, stvarno super interijer, plus što imaju pristup internetu.

Cvjetni trg.
20. Maraskino – moj najdraže mjesto za sjest i kokta i cigareta. Trendi mjesto, gleda na Ilicu, odlična lokacija i priča vezana uz Marasku, navečer zagarantiran dobar izlazak. Ljudi poprilično opušteni, istina dosta trendovsko mjesto, ali totalna komocija. Čak izdaju i svoje glazbene kompilacije, npr. Maraskino bossa nova, vol.3.
21. Školica – skupo mjesto. Mada fenomenalno uređeno. Krajnje trendovsko. Ima dušu, mada bi se ljudi možda trebali malo više opustiti. Corona npr. košta, čini mi se, 16/18 kuna. Žao mi je što nemaju domaćih piva. To je uvijek lapsuz na ovakvim mjestima, naše je nekako uvijek podcjenjeno.
22. Bulldog – eh, heh. Skupo, papreno. Možeš se izgubiti u njihovim labirintima iza. Svakako za posjetiti barem jednom. Više od toga, ovisi o vašem novčaniku.
23. KIC – jel treba posebno KIC spominjati? Ako se zbunite kako se dolazi do birca, samo spiralnim stepenicama do drugog kata, i tamo opuštanje gledajući kroz prozor. Tko nije bio, svakako je magarac bio.
24. Golf – ugodna unutrašnja atmosfera. Mada dosta skućen prostor na katu, ali to je zimi ok, ljeti si svejedno vani na ulici.
25. Escobar – fine kahve. Skupe kahve. Omamljuljući mirisi. Mjesto za otići, ali i biti viđen. Opet se radi samo o kavi.

26. Gavella u Frankopanskoj – Tko nije nikad zalomio s glumcima, nije puno toga ni doživio. Gavella birc kao odlična uvertira za večer. Zajebani su ti kazalištarci. Proslavila 21. rođendan tamo.

Savska.
27. Latino – odličan birc. Leglo studenta. Sljubljen uz SC.
28. Godot – uvijek ste u iščekivanju nekoga. Onda je bolje iščekivati ga u Godotu. Mislim da nema studenta u Zagrebu koji nije odmorio noge u jednom od ova dva birca.
29. Movie pub – krcat, skup, ali ima super večeri. I super ponudu, ljudi, pića i zabave.
30. Pivnica Medvedgrad – apsolutno sve najbolje. Klopa za sjest i plakat. Ogromno mjesto. Lokacija, izbor, konobari, usluga, domaća piva, društvo – čista petica. Stranca bi prvo tamo dovela.

Sava. Obala i domovi.
31. Roko – tko tamo nije bio ni jedanput, mora. Čak i najokorjeli protivnici su se tamo zaletitili jednom i doživjeli taj mentalitet Hrvatske. Upadi i barenja na kub.
32. Petica – identična stvar. Leglo lijepih žena, napadnih muškaraca, obilje alkohola. Studoši znaju trošiti roditeljske novce.
33. Sidro – brod na Savi. Tko voli nek izvoli. Ima svojih trenutaka, ali se mora dobrano zalomiti.
34. Brazil – brod na Savi. Lonely Planet ga je čak uvrstio u svoju brošuru, kao mjesto za obavezno posjetiti. Tamo sam ostavila dušu, pamet, noge, svojevremeno sam Brazil zvala svojom dnevnom sobom. Istina, nije prevelik, ali ima dobre DJe, koji namame publiku nazad. I to vrlo uspješno.
35. Papillon – brod na Savi. Krcato. Zabavno. Itekako obići. Eventualno se nastaniti trajno preko vikenda.

Jarun.
36. Gallery – pomodno. Zgodno. A ono, dođi i budi viđen. Nije loše zaletiti se, mada sve u umjerenim dozama.
37. Lake city – po meni u nikakvoj dozi. Ali ljudi ga vole. Cajke se vole. Narod ga voli. Ista klasa kao i Nec, Pasha, odnosno Ludnica, gdje nisam bila, ali priče kolaju.
38. Piranha – skupooo, ali ima potencijala. Svakako, samo možda ne za svaki vikend, jer treba izgledati odlično, treba se pripremiti za crveni tepih, i za grozna promatranja žena što imaš na sebi, odnosno muškaraca, bi te bario, ne bi.
39. Aquarius – mjesto za otići. Jedan od boljih klubova u gradu. Mada, nisam ja baš za te house, rnb stvari, ali sve se treba doživjeti.

Centar grada i okolica.
40. Global – za homoseksualce. Možda djeluje šokirajuće ispočetka, ali ako si s dobrom klapom, prijateljima homoseksualcima, mjesto kao mjesto. Skupa cuga, ulaz se plaća. Puno muškaraca, par lezbijskih parova, i par hetero upada.
41. Route 66 kod NSB-a – žestoko i za preporuku.
42. Birc malo iza Instituta Ivo Pilar kod Društva novinara – Press. Cuga u hladovini, na visokim stolicima, uz buku auta. Odlično za presjeć dan uz konstruktivne razgovore.
43. Boban – kod hotela Dubrovnik, preko puta Charliea. Ležeran, komotan, fenomenalno uređen. Treba pikirat i oštrit oko da bi se našlo mjesto. Trendovsko mjesto, valjda zbog gazde, ali mjesto za doći ponovno. Restoran, također preporuka. Odlična vinska ponuda, i rožata.
44. Opium – Branimir centar. Stepenicama dolje. Orijentalni interijer. Dobar šank, cijene visoke, ali za neku casualnu večeru i opuštanje, preporuka.
45. Maksimirska – Dublin pub. Pubić, naslonjen na DM. Treba otići. Ima dana za zalomiti.
46. Na izlazu grada – Big Mamma. Osobno nisam bila, ali čula od svuda okolo da se treba otići.
47. Sax – centar grada. Izvrsni sadržaji. Među mojim najdražim klubovima u Gradu. Ok, istina skuplja cuga, ali kvalitetan sadržaj, drže do reputacije. U Sax zalazi starija ekipica, nešto što se više baš i ne može vidjeti. Uvijek poprilično odlična atmosfera.
48. Oliver Twist - Tkalča, preko puta Melina. Legendarno mjesto. Ne samo po uređenju, već i po ugođaju, i konobarima koji daju hrpetini ljudi, koji cugaju u parkiću, korištenje wc-a. Svaka čast.
49. Pinta - skroz na ulazu u Radićevu na Trgu, odnosno u haustoru. Pivnica koja je uvijek puna, i koja uvijek ima šta za ponuditi.
50. Limb - skoro ga zaboravih. Malo, skučeno mjestašće pokraj Kseta. Neki se neće ni okrenuti za njim, ako ne znaju kakva ga reputacija prati. Iako je tako mače, mače, mali, ima zaista jednu od boljih atmosfera u gradu, jer se u njemu okuplja umjetnička sorta ljudi.

I tako. Znam da sam brdo mjesta još zaboravila, ali ne mogu svima popamtiti imena, ali ima Zagreb potencijala, svakako ima, za svačiji džep i ukus, samo treba se sve proći, da bi se imalo mišljenje. Zato nisam obradila velike klubove jer je to PodRoom napravio, a ja sam se samo nadovezala uz njega. Sa svojim iskustvima.

Ovih dana malo gore sorte.

Svatko tko je barem jednom u životu imao neku životinju za kućnog ljubimca, zna kako je kad se vežeš za to neko krzneno, perjasto, ljuskasto stvorenje. Mi imamo gospođicu Vesnu aka pripadnicu mačje vrste. Već sam napisala jedan post o njoj, (koji je u to vrijeme još bio romantičan) ali uvijek se može naći dodatnih stvari za stavit na papir.

Tata je na prvi dan ljeta dobio mačjeg unuka (i po toj temi smo lagano pomaknuti, a ni Vix ni ja itekako nemamo namjeru u ovim svojim godinama dizati natalitetnu statistiku Hrvatske). Nazvali smo ga Sunčić. I taj mali Sunčić je večeras ostao bez mame, ne nije preminula, već se kurvetina (mi to tako nju od milja ovih dana) otišla šlatati po okolici, mada gospodična ne izlazi iz dvorišta, koje je kod nas stvarno veliko, i ne možemu ju baš nadgledati. Što smo skloni. Detaljno.

Tehnike ovih dana su bile zanimljive. Moji podočnjaci to dokazuju. Podočnjaci mojih ukućana to dokazuju. Gle, da se razumijemo. Moja obitelj je, uljučujući i mene, opsesivna s tom životinjom. To je ljubav van granica. I naravno da ne možemo ništa protiv njenih nagona. Osim jednog.

Sterilizacije za 400 kuna. A bogme će i Sunčić imati istu sudbinu, iako je muškić. Totalno smo željni jednog odnosa gdje će on biti zlizan sa svojom majčicom, i koja će na mačore reagirati, 'vidi mali, šta si dobio, dobio si, meni su trenutno zanimljiviji Whiskas kekići od mlijeka koje mi klinac jede, a ti pali pilu, i gubi se od mene. Ajmo, pičvajz.'

Njih dvoje će imat jedan ne sexualno incestuozan odnos. Dapače, sviđa mi se taj Edipov kompleks u ovom mačjem svijetu, gdje neće biti kompleksa jer ćemo mi kod Sunčića razvijati druge kvalitete. One, gdje se majka voli i štuje, i gdje se ostaje doma pa se s majkom Vesnom, gazdama griju noge. A za uzvrat se dobivaju keksići za rješavanje dlaka u želudcu.

Sebično. Nego šta. Ali i bolje to, nego daviti mačiće svakih par mjeseci, ili ih opet, kako Vix kaže nositi u domove za nezbrinute mačiće. Koji ne postoje.

Eci peci pec, ti si mali zec, a ja mala vjeverica, eci peci pec. Simbioza u pripitomljenim uvjetima mora postojati. Nismo životinje.