Ponedjeljak je bio težak dan, ali i sjetan i sretan, mada obojan melankolijom.

Dobila je par suncokreta, jednu kalu, orhideju s bubamarom, i dipl. ing. Srce mi je skoro puklo kad sam ju zagrlila, poljubila, rekla koliko sam ponosna na nju.

A Manga se smješkala. Mi smo se smješkale, mada sam u jednom trenutku osjetila kako mi cisterna tuge sjeda na grudi. Istodobno s tim su ponovno i suze krenule. Istodobno s tim sam i digla čašu, nazdravila, zapalila cigaretu, digla noge na stolicu i pokušala dublje disati, da me ne zgromi previše. Ali osjetila sam ju svejedno.

Ova subota Ljubljana, ponedjeljak moj dan, uskoro tvoj let. Znam kako je kad ti netko strašno nedostaje, i znam zašto curama govorim da ne mogu prestat brisat suze, jer sam pripremljena na taj osjećaj, jer ga imam u sebi, isto tako što ga cure još nisu svjesne. Jer te još uvijek vide.

Možda sam u tome u maloj prednosti. Ali mislim u samo maloj. Poslije će biti rezimiranje.

Vidiš, više nisi ni Manga, sad si Plava :), tako da su stvari uvijek sklone promjenama, ove male isto kao i ove velike. Treba se samo na to sve prilagoditi. Tebe koju sve to čeka, i nas koji to sve iščekujemo. Potvrđen papir odlaska. Pa da se sve krene kotrljati. I mi zajedno s tim.