Dragi moji, opet letim.

Ovaj put na duže trase. I duže vrijeme. Lokacije će se mijenjati kao i vrijeme. Iduća dva mjeseca, vi koji nemate moj broj telefona, ostanite prikovani uz monitor, ako ne cijeli dan, onda vas molim barem pola dana, a vi koji ćete dobiti moj broj telefona čije će se mreže mijenjati isto kao i štambilji u putovnici, poklončići stižu.

Najdraža tri otoka Dalmacije, Trogir, Čiovo i Drvenik, ostavljam za iduću godinu. Vuče me Atlantik. Čeka nas jedan buran period. Nekome na Hvaru, nekome u Australiji, nadajmo se, nekome na kampu, jer se kamp ove godine nije uopće iskoristio (sva sreća da se subotu nisam cijeli dan parila na plaži, i onda dio večeri provela s jogurtom na licu, jer da jesam, tja ne znam, odala bi si počast za sindrom novopečene Čehinje ovih krajeva ... NO, sva sreća na bitervotki, i Anuk, Lami, Mangi i Tinčibald (Mojici ovo pamtim pa vraćam :). Netko na Korčuli, netko doma, netko tumarajući Rijekom s djevom koja je karaoke carica, svi negdje pomalo, s jeseni se nadam svi ponovno zajedno, u onom klubu dolje gdje će nam Tamelie sređivati upade, a mi pijuckat za šankom.

I tako dok me Wizzair upravo dignuo nebom pod oblake pa pravac London, pa dalje malo lijevo prema Dublinu, moram samo reći: