Prigušujem zvukove okoline, koji su zadnjih dana bili bučni i iscrpljujući. U iščekivanju poljupca sam, i odaha na poznatom ramenu. Potrebno mi je.

Čak i ja koja sam si obećala da će blog biti moja oaza pozitive, jer ne želim kukanja na njemu, ne želim njurganja, ja koja sam si obećala da ovdje ne ide onaj najslabiji dio mene, jer ga ostavljam samo za sebe, i za nedjelje navečer. Uspjela sam u tome. I ponosna sam na ovaj svoj mali projekt. Ne zato što nisam voljna pokazati svoje slabe točke, već zato što sam svjesna tko mi je slaba točka. I itekako svjesna što sve treba raditi i koliko truda je potrebno da bi tu točku obranila od, ma najviše od same sebe, od vremena do vremena kad se ne vidimo.

10 tjedana je prošlo. Ne znam ni sama kako sam ih više brojala, zapravo znam. Prve od početka, kad sam ušla u 6ti tjedan, od kraja. I sad samo još jedan dan.

Kad mi je voda dolazila do grla, uplovila bi u neki svoj svijet. I razmišljala. Gradila sebe iznutra. Davala si pluseve i minuse, počela više razmišljati o malim stvarima. Male stvari me i spašavaju u ovoj vezi.

A i stvarno je stvar, prebukirati se poslom. Odahneš u snu, na svom jastuku, mada ti je umorna glava na jastuku, a misli drugdje, na nekom drugom.

Veza na daljinu, nikako za preporuku. Osim ako negdje u sebi ne pronađeš tonu energije, i volje, i želje, i ljutnje u svakom slučaju, i kad sam sebi počneš davati kredite. I onda shvatiš da se isplati.

Jer znaš da voliš tu budalu.