Tog ranoproljetnog kišnog jutra, pogrbljen i nalakćen na svoja koljena, dlanova do bola utisnutih duboko u očne duplje, sjedio je na klupi u gradskom parku. S katedralom iza svojih leđa, slušao je kišu kako glasno pucketa po šljunčanim sivim puteljcima. Njegove plave traperice i karirana crvena košulja već su odavno upile svu količinu kišnice koja je u njih stala, a ostatak propustile do gole kože.

- Koji ti je kurac? - začuo je ženski glas tik iznad svoje glave. Bio je topao, blag i umiljat; posve neprimjeren riječima koje je pronio do njegovih ušiju. Kiša je i dalje škropila, ali odjednom više nije osjećao kako mu hladne kapi padaju za vrat.
- Molim? - upitao je polako odmičući dlanove s lica.
- Pitala sam: koji ti je kurac.

Nakon što mu se pogled izoštrio i priviknuo na tmurno dnevno svjetlo, podignuo je glavu, i iznad sebe ugledao mlado žensko lice, u sjeni dva velika bijela krila. Izvirala su iz njenih leđa, i nadvita ih oboje štitila od kiše. Vrhovi pramenova njene raspuštene duge plave kose nježno su ga milovali po obrazima.

- A ti si...? - upitao je.
- Ja sam tvoj anđeo čuvar - odgovorila je veselo.
- Ti?! Ti si moj anđeo čuvar? - mladić je bio otvoreno skeptičan.
- Aha! - ciknula je.
- Znači ti si moj anđeo čuvar? A psuješ!?
- Aha!
- A to što nisam vjernik nema veze?
- Aha!
- I šta... baš si danas sišla odozgo?
- Aha!
- Ma sišla si ti s uma, a ne s neba, mlada damo - pognuvši glavu, tek tada je primijetio da mlada gospodična stoji pred njim posve naga, i sarkastično nastavio - I obuci se! Nije baš tol'ko toplo danas. Prehladit ćeš se, pa ćeš bit' duplo bolesna, pa neće doktori znat' na koji bolnički odjel da te prije smjeste, pa ćeš još i umrijeti zbog njihove neodlučnosti. To bi ti bio stvarno blesav način za...
- Koja si ti budala! - prekinula je njegovo trabunjanje - Nevjerni some, kad ti kažem: ja sam tvoj anđeo čuvar i došla sam ti tu danas pomoći! Reci, što te muči?
- 'ajde, ako si moj anđeo čuvar, onda sigurno znaš kako se zovem.
- Znam.
- Pa?! Kako se zovem?!! - zaurlao je nakon što je shvatio da je završila sa svojim odgovorom.
- Šime! - ispalila je kao iz topa.
- E, nije! 'ajd sad, krilata kerubinko moja, prošetaj i ostavi me na miru.
- Mirko?
- Nije! 'ajde briši odavde prije nego stvarno zovem hitnu...
- Nego kak'? - nije se dala smesti.
- Matko. Evo, Matko se zovem! - ljutito je odbrusio, dokazavši joj da mu ne zna ni ime.
- E pa to sam baš sad htjela i reć'. Ozbiljno. Kod nas tamo gore, na nebu, imena ionako nisu bitna, pa sam načas malo zaboravila. Oprosti. Nego, reci, šta te muči?
- Ma jesi htjela reć'... Baš! I baš ću se povjeravati prvoj goloj luđakinji koja mi priđe s krilima na leđima u parku i tvrdi da je moj osobni anđeo čuvar.
- Cura? Ha?
- Šta cura?
- Ostavila te? Jel'da?
- ... - šutio je.
- A zašto?
- 'ajde, kad si već nekakva nebeska krilata kreatura, reci ti meni zašto me ostavila? A? Da te vidim sad!
- Paaaa... nisi joj posvećivao dovoljno pažnje? Nisi imao vremena, jel'?
- ...
- Radio si puno?
- Nagađaš. Čista slučajnost.
- I još ti na kraju nije niti uspio taj posao? Jel' tako?
- ... - utučen i pomalo poražen kimao je glavom.
- Znam! - uskliknula je - Dobio si danas onda još i otkaz, jel'? Jel'da je? Ha?
- Je. 'ajde sad... Briši odavde i pusti me na miru.
- Znala sam! Klasika! Joj, kak sam dobra! - klicala je slavodobitno i samozadovoljno, pa naposljetku rekla - Ali okej, ja sam tu da ti pomognem.
- Kako? Vratit ćeš mi posao i curu?
- Za početak, reći ću ti da je to tako moralo bit'.
- Ma je vraga! Bilo mi je čist' fajn s njom.
- Okej, ne moraš mi vjerovat, ali sad ću te poljubit' u čelo i...
- I...? - upitao je još uvijek ironično, podigavši obje obrve, i rastegnuvši čvrsto stisnuta usta.
- ...odagnat sve tvoje jade - našalila se izrekavši to ozbiljnim glasom; bojom i tonom kojim bi te riječi izrekao i nekakav poglavar kakvog kulta.
- Ma daj, molim te - trudio se da ne pukne od smijeha.

I prije no što se snašao, djevojka je pažljivo položila svoje ruke na njegov potiljak. Sagnula je glavu, primaknula svoje usne njegovom čelu, i nježno ga poljubila. Iako je poljubac trajao neko vrijeme, mladić se nije otimao; naprotiv, zaista je počeo osjećati čudno olakšanje u prsima i udovima. Osjetio je - kako je kasnije mnogo puta prepričavao prijateljima - nevjerojatno blaženstvo. Kao čarolijom odnesena, i kiša je baš u tom trenu prestala.

- Je li bolje? - upitala je, oslobodivši ga svojeg zagrljaja.
- Paaa je... Malo je... - progurao je kratko kroz osušeno grlo, dok mu je struja još prožimala tijelo.
- Eto vidiš! - nasmiješila se - A sad moram natrag. Zovu me.
- Aha. Hvala... Bok - promucao je zbunjeno.

- Nema na čemu! Zato sam tu! - viknula je već udaljena desetak metara od njega - I, jebote, Matko, čuvaj mi se ubuduće!

Baš kad joj je još htio u šali dobaciti da neka drugi puta pokuša manje psovati, djevojka je prolazila pokraj rasvjetnog stupa uz puteljak, i okrznula ga vrhom lijevog krila. Kao da je bilo loše zalijepljeno za njena leđa, krilo je istog trena otpalo. Ma da, stvarno, moj pravi osobni anđeo čuvar - podrugljivo se nasmijao u sebi. Djevojka se okrenula, neko vrijeme prestravljeno promatrala svoje krilo u blatnjavoj lokvi, i zatim počela bježati. Ustao je s klupe i potrčao za njom, ne skidajući svo vrijeme pogled s naočigled tonućeg bijelog krila. Zamaknuvši za drveće, djevojka je uspjela pobjeći. Mladić je odustao od daljnje potjere za njom. Kad je stigao do mjesta gdje je trebalo biti krilo, ono je već sasvim bilo potonulo u lokvu. Kroz neprozirnu gustu smeđu vodu, nije se više naziralo niti jedno jedino pero. Sagnuo se s namjerom da gurne ruku u lokvu i izvadi krilo. Na trenutak je ipak zastao: a što ako ga stvarno i pronađe? Nasmiješio se. Polako je ustao, okrenuo se, i odšetao.

Prekrasan je taj miris parkova u proljetna jutra nakon kiše - pomisli.

U gluho doba noći, obično negdje oko jedan sat iza ponoći, samoća otjera sve prijatelje - sve one ljude koji moje ime znaju napamet, i rado ga se katkada sjete. Tada se društvo preoblikuje u polupraznu šalicu hladne instant kave, napola punu čašu napola ishlapjelog gaziranog soka ili piva, pepelom i čikovima prepunjenu pepeljaru s tinjajućom cigaretom odloženom u utoru na obodu, ukleti stari mobitel bez dara govora, i otrovni plavičasti dim koji spaja praznine očiju i ekrana. Bude noći, poput ove, da niti slova ne uspijevam dozvati k sebi. Samo sjedim uključen u tu neku čudesnu utičnicu iz koje izvire neka nepravilna struja svijesti, i pokušavam pratiti misli dok kaotično lete staklenim bespućima u mojoj glavi. Zamišljam da sam lovac s pointerom i nekakvom puškom, sačmaricom vjerojatno (da se imalo razumijem u oružje još bih naveo i ime proizvođača i model), u lovu na neku leteću šumsku perad. Tetrijebe, recimo. Samo moram ustrijeliti onog pravog. Ciljam jednog; pratim ga preko nišana; sve dok mi se neka druga ptičurina ne učini kao bolji trofej. Ona koju ću ponosno podići smrtno ranjenu s tla, iščupati joj, još živoj, dva najduža crna krvava pera iz repa, i zabosti ih u lopatice na svojim leđima, da glume krila. Tako groteskne anđeoske pojave, zamahat ću tim svojim perima, i poletjeti; pa strelovito proletjeti kroz uši na svojoj snenoj glavi, i od srca se glasno nasmijati. I noć više neće biti gluha.

Nekima je moj ugao vrlo bogato mjesto. Na tom mojem uglu, u velikom, lijepo uređenom, iznajmljenom poslovnom prostoru na dva kata, sada je, naime, banka. Znam da je prostor iznajmljen, jer je, nakon što ga je vlasnik uredio, a prije no što je u njemu zaživjela banka, dugo vremena bio izvješen ogromni natpis: "Iznajmljuje se poslovni prostor!" i broj telefona. Broja bih se možda i sjetio, da sam ga ikada bio i pročitao, no nije mi bio bitan. Dakle, za razliku od svih onih ljudi, kojima moj ugao predstavlja ušteđeni novac, nekima vjerojatno i pravo bogatstvo, a drugima pak oštricu kakvog kredita nad vratom, meni je moj ugao suhoparna siromašna pustopoljina, koju se, svaki put kada se vraćam kući, trudim samo što brže prepješačiti. K tomu, doživljavajući banke kao dosadna središta i simbole birokracijom i pohlepom vođenog društva, provlačim se pored tog svog ugla tik uz one travnate gredice koje dijele nogostup od ceste - samo što dalje od njega samoga. Gotovo fobično - kao mačka kada pretrčava pred psećom kućicom. Često mi u tom provlačenju zasmetaju i auti nepropisno parkirani na nogostupu, u nedostatku parkirnih mjesta u središtu metropole. Javna garaža, smještena tek tridesetak metara dalje, je preskupa. Tu je i koš za smeće: onaj zeleni, sa pladnjem na vrhu, iz kojega uvijek strši čitava četa načičkanih čikova, zabodenih u plitku hrpicu šljunka. Nađe se opušaka i po podu. Naročito su vidljivi ako neodlutalih misli koračate pognute glave. Zanimljivo, za kišnih dana, kao da se koncentriraju u ulegnutim dijelovima asfalta, na mjestima na kojima niču lokve. Ima moj ugao, naravno, i one tamne flekove od skorenih guma za žvakanje. Ima i zrnaca stakla, od čestih sudara na raskrižju pred njim. Bude nerijetko i tragova krvi, koji svjedoče o svježini staklenih krhotina. Kao i svaki drugi pošteni gradski ugao, često je i vidljivo zapišan i zapljuvan. Nađe se, katkada, tu i onih mrlja od rigotina - tragova beznadežnih odbačenih spodoba koje su protekle noći tražile društvo i utjehu po obližnjim krčmama. Ima i bijede: često tu, pred bankom, vrebaju prosjakinje - ciganke s polugolom djecom u naručju, koje se, neumorno ponavljajući jedne te iste desetorječne žalopojke, kunu dragim Bogom da ćete ih makar i jednom svojom kunom spasiti od gladi i ništavila.

Težak je taj moj ugao. Teško mi je, vodeći za ruku svoju kćer iz vrtića, pokraj njega takva prolaziti, i zatim odgovarati na njena pitanja. Izbjegavam pogledom zahvatiti naše sjene na njemu.

Samog brida niti nema - ironično je zaobljen taj moj ugao, pa se zapitam: postoji li, uopće, moj ugao? Jer i zbog forme, i zbog fabule, a bogme i zbog simbolike, ja to mjesto ne bih nazvao tako osobnom sintagmom kao što je "moj ugao". Moj. Moj? Ja? Nipošto. Nikako! Taj moj ugao, točno takav kakav jest, je prije nekakva neslana alegorija ljudske gluposti, bahatosti i egoizma, i, s druge strane, bijede, siromaštva i otuđenosti. Doduše... Kako to da je to onda, ipak - Moj ugao?!