Nekima je moj ugao vrlo bogato mjesto. Na tom mojem uglu, u velikom, lijepo uređenom, iznajmljenom poslovnom prostoru na dva kata, sada je, naime, banka. Znam da je prostor iznajmljen, jer je, nakon što ga je vlasnik uredio, a prije no što je u njemu zaživjela banka, dugo vremena bio izvješen ogromni natpis: "Iznajmljuje se poslovni prostor!" i broj telefona. Broja bih se možda i sjetio, da sam ga ikada bio i pročitao, no nije mi bio bitan. Dakle, za razliku od svih onih ljudi, kojima moj ugao predstavlja ušteđeni novac, nekima vjerojatno i pravo bogatstvo, a drugima pak oštricu kakvog kredita nad vratom, meni je moj ugao suhoparna siromašna pustopoljina, koju se, svaki put kada se vraćam kući, trudim samo što brže prepješačiti. K tomu, doživljavajući banke kao dosadna središta i simbole birokracijom i pohlepom vođenog društva, provlačim se pored tog svog ugla tik uz one travnate gredice koje dijele nogostup od ceste - samo što dalje od njega samoga. Gotovo fobično - kao mačka kada pretrčava pred psećom kućicom. Često mi u tom provlačenju zasmetaju i auti nepropisno parkirani na nogostupu, u nedostatku parkirnih mjesta u središtu metropole. Javna garaža, smještena tek tridesetak metara dalje, je preskupa. Tu je i koš za smeće: onaj zeleni, sa pladnjem na vrhu, iz kojega uvijek strši čitava četa načičkanih čikova, zabodenih u plitku hrpicu šljunka. Nađe se opušaka i po podu. Naročito su vidljivi ako neodlutalih misli koračate pognute glave. Zanimljivo, za kišnih dana, kao da se koncentriraju u ulegnutim dijelovima asfalta, na mjestima na kojima niču lokve. Ima moj ugao, naravno, i one tamne flekove od skorenih guma za žvakanje. Ima i zrnaca stakla, od čestih sudara na raskrižju pred njim. Bude nerijetko i tragova krvi, koji svjedoče o svježini staklenih krhotina. Kao i svaki drugi pošteni gradski ugao, često je i vidljivo zapišan i zapljuvan. Nađe se, katkada, tu i onih mrlja od rigotina - tragova beznadežnih odbačenih spodoba koje su protekle noći tražile društvo i utjehu po obližnjim krčmama. Ima i bijede: često tu, pred bankom, vrebaju prosjakinje - ciganke s polugolom djecom u naručju, koje se, neumorno ponavljajući jedne te iste desetorječne žalopojke, kunu dragim Bogom da ćete ih makar i jednom svojom kunom spasiti od gladi i ništavila.

Težak je taj moj ugao. Teško mi je, vodeći za ruku svoju kćer iz vrtića, pokraj njega takva prolaziti, i zatim odgovarati na njena pitanja. Izbjegavam pogledom zahvatiti naše sjene na njemu.

Samog brida niti nema - ironično je zaobljen taj moj ugao, pa se zapitam: postoji li, uopće, moj ugao? Jer i zbog forme, i zbog fabule, a bogme i zbog simbolike, ja to mjesto ne bih nazvao tako osobnom sintagmom kao što je "moj ugao". Moj. Moj? Ja? Nipošto. Nikako! Taj moj ugao, točno takav kakav jest, je prije nekakva neslana alegorija ljudske gluposti, bahatosti i egoizma, i, s druge strane, bijede, siromaštva i otuđenosti. Doduše... Kako to da je to onda, ipak - Moj ugao?!