Skoro da bih mogao reći da mi je danas bio skoro jedan od najgorih dana u skoro vrijeme. Ujutro me skoro nije uspjela probuditi ona uporna i dosadna zvonjava budilice, jer sam spavao skoro kao top, i ne bi me probudilo još skoro tisuću takvih i skoro stostruko bučnijih. Takav snen i teturav, prvo sam skoro promašio zahodsku školjku, a zatim skoro oprao zube britvicom i pjenom za brijanje, koje mi je, skoro sam primijetio, već skoro bilo ponestalo. Ubrzo sam skoro uvidio da su mi i zalihe kave skoro pri kraju, a i to malo što je ostalo je skoro zagorjelo. Sav rastresen i u žurbi, srknuo sam odjednom skoro cijelu šalicu i skoro kao muha bez glave izletio van kroz vrata stana. I njih sam, dakako, skoro zaboravio zaključati. Požurio sam prema tramvajskoj stanici skoro trčećim korakom.
Tramvaj mi je skoro pobjegao pred nosom; a dok sam ulazio, skoro su mi vrata prignječila gležanj lijeve noge. Skoro sam stao skoro tik do skoro predivne djevojke, duge, skoro sasvim plave kose, i skoro savršena tijela. Imala je grudi i noge od kojih mi je skoro pamet stala. U toj jutarnjoj tramvajskoj gužvi, tako sam skoro podlegao onim najnižim muškim nagonima u sebi i u jednom trenutku skoro mi je ruka poletjela prema njezinoj skoro savršenoj guzičici, na što se ona kratkim trzajem u struku skoro odmaknula prema naprijed, skoro se okrenula prema meni, i skoro mi zalijepila takvu šamarčinu da sam se skoro tri puta okrenuo oko sebe i skoro srušio na blatnjav tramvajski pod. Skoro se umiješao i njen (vjerojatno, skoro sigurno) dečko - kršan i nabildan momak od skoro dva metra, i skoro me, uz psovke koje skoro da ne bih tu niti navodio ("Jebo ti skoro pas, seljačino, ti ćeš skoro šlatariti meni moju...!"), zatukao skoro do kraja. Uskoro sam se, skoro bez pomoći dobrih suputnika, skoro uspio pridignuti. Skoro nisam mogao dočekati sljedeću stanicu i izletjeti van. Skoro da sam se sramio svoje skore pogreške, no bilo je već skoro osam i skoro da više nije bilo vremena za kajanje.
Vrativši se skoro mrtav umoran navečer kući, skoro nisam sjeo za svoj laptop i krenuo zapisivati sve te skore današnje događaje. Mislim da sam sad skoro goto
Izuzetno mi je veselje najaviti sljedeću objavu na Milou blogu! Da ne otkrijem previše i pokvarim vam gušt čitanja, mogu samo reći da će to biti nešto najljepše što ste ikada u životu pročitali, a bit će objavljeno noćas u točno 2 sata i 30 minuta.
Hvala.
----------
Update 25.03.2007 u 04:00
Nažalost, najljepša priča svih vremena je izgubljena u jednom od njih.
Primite moje isprike uz pjesmu sa definitivno najboljeg albuma u zadnjih nekoliko godina... (Tek nakon što sam je odslušao dvadeset i tri puta uzastopce, stavio sam je na repeat).
Otpila je poveći gutljaj svojeg soka od borovnice, a on je srknuo svoj mali macchiato. Dok je on pažljivo odlagao šalicu natrag na tanjurić, smireno ispuhujući topli mirisni kaveni dah kroz nosnice, ona je žurno tresnula staklenom čašom po stolu. Grlo ju je zaboljelo od silne količine soka koju je u času progutala, nestrpljiva nastaviti priču. Zajapurena u licu i rastresena od ushićenja, zapitala ga je zna li možda gdje je bila stala. Nasmijao se, i odgovorio da je zadnje spomenula kako namjerava unajmiti automobil u Edinburghu. E, da, tako mi je rekla Petra da je najjednostavnije... - nastavila je. Dok je razmicala svoju dugu ravnu smeđu kosu s lica, crne oči su joj svijetlile u ljubičastoj polutami kafića, a iz njenih živahnih jarko-crvenih usana navrla je bujica riječi. Pričala je da namjerava na ljeto unajmiti automobil i obići sve poznate škotske dvorce. Nije ju baš pomno pratio; više ga je oduševljavao sam žar s kojim je izlagala svoju opsesiju starim kastelima i dalekim bajkovitim pejsažima. Svo vrijeme je lamatala rukama, rišući tornjeve svojih dvoraca u zraku. Smijala se. Svako malo bi nakratko zastala, tek toliko da dođe do zraka, i da mašući rukom ohladi svoje prekrasno mlado lice, uzavrelo od nepokolebljive pustolovne krvi. Čak je u jednom trenutku izvadila i komad papira s otisnutom kartom Škotske, koju je, kako mu je objasnila, skinula s interneta, i crvenim markerom u nju ucrtala rutu svojeg puta. Zatim je na stol istresla još i gomilu manjih papirića, uredno posloženih, sa slikama kojekakvih dvoraca, a ispod svake sličice, nalazio se ispisan kratak opis na engleskom, i ponegdje rukom zapisane njene opaske i podsjetnici. Neki su bili dugački - čitavi eseji njenih razmišljanja, a neki pak kratki i jasni: "Obavezno vidjeti!" ili "Jedva čekam!!!". Kakva emotivna štreberica - pomislio je - neki jedinstveni djetinjasti spoj životne strasti i školske sustavnosti. Svaku sličicu dvorca mu je posebno pokazivala, i pitala ga je li čuo za nj; a potom se kroz prezriv smijeh čudila kada bi on samo nijekajući kimao glavom. Činilo se kao da se čak pomalo i uvrijedila kada nije prepoznao niti Doune Castle, u kojemu su Monty Pythonovci snimali svoj Sveti Gral. Kako je vrijeme odmicalo, sve više se gubio u oceanima podataka koje je istresala iz džepova i glave: imenima dvoraca, fjordova, jezera, muzeja i gradića. Nije ju više stizao pratiti.
Uzdignut tim njenim mladenačkim ushitom, vjetar nostalgije napeo je jedra njegovih misli, i otpuhao ih daleko u djetinjstvo. Vozio je i on nekoć automobil. Doduše, bila je to mala crvena formula; plastična, s pedalama. Bila je dovoljno mala da je već dijete od pet-šest godina preraste, i odloži u bombu sjećanja s dugim sporogorućim štapinom. Sjetio se. Uporno gurajući pedale, jurio je nogostupima tihih sporednih gradskih ulica na kojima je rastao, i urlajući nadglasavao proljetni nedjeljni ptičji cvrkut:
- Ja sam Emerson Fittipaldiiii! Ja sam Emerson Fittipaldiiii!
Formula nije imala dno - prisjetio se - pa kada je trebalo prijeći cestu, pričekao bi zeleno svjetlo na semaforu, rukama navukao svoju formulu do struka kao gaće, i odcupkao preko zebre. S druge strane ulice, spustio bi je natrag na zemlju, namjestio stopala na pedale, i opet jurnuo. Sjetio se i kako je volio ona ispupčenja na asfaltu, preko kojih je mala crvena formula poskakivala od veselja i smijala se kroz njegova usta. Sjetio se i koliko se trudio da niti jedno ne promaši, da ih sve obiđe, i preko svakog prijeđe prednjim desnim kotačem svoje formule.
- I?! Što kažeš? - zadihana ga je, očito završivši svoju priču, prenula iz sanjarenja.
Nije znao što bi joj rekao. Nije ju zapravo već neko vrijeme bio slušao, pa se samo nasmiješio, i odgovorio da su još daleko i ljeto i Škotska, a potom potiho ipak dodao, pomalo i posramljen, da on još uvijek nema niti vozačku dozvolu. Na otvorenoj terasi kafića u centru grada, sjedili su tako usred začuđujuće tople zime - u kratkim rukavima. Krivo je vrijeme bilo. Neugodna tišina ubrzo ih je nagovorila da požure sa ispijanjem pića, i gotovo se bez riječi raziđu. Svatko na svoju stranu - kamo su i pripadali. Tek tamo negdje onkraj vremena, povezivali su ih škotski dvorci i kvrge na asfaltu.
Eto, tako. Sad nakon što sam to napisao, da objasnim čemu ovo. Naime, izgleda da sam zaradio nekakvu blokadu u glavi...
Postoje razne vrste blokada. Prve i najčešće su one kada sam svjestan da mi je glava posve prazna, i da jednostavno ne sadrži ikakve misli koje bi mogle izići van u bilo kakvom obliku. Druge su pak one kada gomila nepovezanih misli leti kroz glavu u gustom kaotičnom roju; a ni dvije da bi se susrele, a kamoli simbiotski srasle u neku složeniju, semantički ispravnu cjelinu. Treće su one kada misli izviru u slapovima; ali kad ih naposljetku ugledam uobličene, uvidim da je sve to samo gomila ispraznih bljuvotina; pa ih s gnušanjem uništim na način shodan formi i intenzitetu djela. Svim tim blokadama zajedničko je rješenje: sjedni, plači, i čekaj bolja vremena. No ponekad se dogodi da iskrsne neka misao koja kao da mi začepi onaj glavni kreativni kanal, pa u kojem god smjeru krenem razrađivati svoju umotvorinu, ta zlonamjerna misao mi bezobrazno odvlači pažnju. I ne prestaje. Mogu čekati do sudnjeg dana, ali ona vreba negdje unutra, i samo čeka trenutak da odlučim okušati se u nekom obliku stvaralaštva, i tada me zaskoči kao onaj pajac na opruzi iz kutije. U zadnje vrijeme, prikrpeljila se ta riječ:
Svinjogojstvo.
Ni sam ne znam otkud je došla, ni zašto. Ne sjećam se baš da sam je nedavno negdje čuo. Mislim, nemam ništa niti protiv svinja, niti svinjara, niti svinjarija, niti samog svinjogojstva. Dapače. Možda je to stvarno neki unutarnji poziv da se počnem baviti tom privrednom granom? Ne znam. Do sada nisam baš osjećao neki posebni afinitet za svinjogojstvo. Kakogod, postala je prilično neugodna, i krajnje je vrijeme da je se nekako pokušam riješiti. Pišem, recimo, nekidan neku socijalnu crticu: Ona plače; On nailazi; upita Je u čemu je problem; Ona ridajući objašnjava što Je tišti; On se sažali nad Njom; poželi Joj pomoći; odluči poduzeti nešto... Nešto...
Svinjogojstvo!
Ha?!? Ne mogući se dosjetiti ičega drugog što bi moj literarni junak mogao poduzeti da pomogne nevoljnici - odustajem, i pokušam nešto jednostavnije. Nešto plitko, kratko i efektno, onako, za "mozak na pašu". Naprimjer, neki kratki pornografski skeč: Ona Mu pozvoni na vrata; On otvara; Ona Mu se baca u naručje; slijedi slinjenje i strastan petting; On Joj otkopčava košulju i skida suknju; Ona klekne pred Njega; otkopčava patentni zatvarač na Njegovim hlačama, i prihvaća se...
Svinjogojstva!
Otkud sad ta nebulozna indirektna asocijacija preko kobasice?! Hm. A možda neka lirska sličica? Pa opet sjednem i pišem: Oj, Sunce; Ti blistavo što nad paklenim zapadnim obzorom, u suton, nemoćno, krvariš; nestaješ, utapaš se...; Ti vrati se natrag pravo nada me; zovem Te, dozivam...; pomiluj Ti vapaj sad moj svojim brončanim blagotvornim dahom, i nahrani moju gladnu sjetnu dušu...
Svinjogojstvom!
Pa zar i tu?! I tak'. Uglavnom, štogod krenem pisati, sve uvijek završi na svinjogojstvu. Kao da svi putovi vode k njemu. Očito ta riječ ima neku neumornu potrebu izletjeti van. Pa u ime liječenja, evo, još jednom, da budem sasvim siguran da je vani:
Svinjogojstvo.
Hm.
Svinj...
Sv...
Sad je valjda bolje. Idemo dalje.
Desert za sinkronijske sladokusce: baš dok sam završavao s pisanjem ovog teksta, na televiziji je Ivan Kojundžić, u nekom dokumentarcu, pričao nešto o svinjama. Pa vi vidite. Ovo je očito moralo van. I to baš sad. I baš točno ovako.
