Marketing
Emerson Fittipaldi
Otpila je poveći gutljaj svojeg soka od borovnice, a on je srknuo svoj mali macchiato. Dok je on pažljivo odlagao šalicu natrag na tanjurić, smireno ispuhujući topli mirisni kaveni dah kroz nosnice, ona je žurno tresnula staklenom čašom po stolu. Grlo ju je zaboljelo od silne količine soka koju je u času progutala, nestrpljiva nastaviti priču. Zajapurena u licu i rastresena od ushićenja, zapitala ga je zna li možda gdje je bila stala. Nasmijao se, i odgovorio da je zadnje spomenula kako namjerava unajmiti automobil u Edinburghu. E, da, tako mi je rekla Petra da je najjednostavnije... - nastavila je. Dok je razmicala svoju dugu ravnu smeđu kosu s lica, crne oči su joj svijetlile u ljubičastoj polutami kafića, a iz njenih živahnih jarko-crvenih usana navrla je bujica riječi. Pričala je da namjerava na ljeto unajmiti automobil i obići sve poznate škotske dvorce. Nije ju baš pomno pratio; više ga je oduševljavao sam žar s kojim je izlagala svoju opsesiju starim kastelima i dalekim bajkovitim pejsažima. Svo vrijeme je lamatala rukama, rišući tornjeve svojih dvoraca u zraku. Smijala se. Svako malo bi nakratko zastala, tek toliko da dođe do zraka, i da mašući rukom ohladi svoje prekrasno mlado lice, uzavrelo od nepokolebljive pustolovne krvi. Čak je u jednom trenutku izvadila i komad papira s otisnutom kartom Škotske, koju je, kako mu je objasnila, skinula s interneta, i crvenim markerom u nju ucrtala rutu svojeg puta. Zatim je na stol istresla još i gomilu manjih papirića, uredno posloženih, sa slikama kojekakvih dvoraca, a ispod svake sličice, nalazio se ispisan kratak opis na engleskom, i ponegdje rukom zapisane njene opaske i podsjetnici. Neki su bili dugački - čitavi eseji njenih razmišljanja, a neki pak kratki i jasni: "Obavezno vidjeti!" ili "Jedva čekam!!!". Kakva emotivna štreberica - pomislio je - neki jedinstveni djetinjasti spoj životne strasti i školske sustavnosti. Svaku sličicu dvorca mu je posebno pokazivala, i pitala ga je li čuo za nj; a potom se kroz prezriv smijeh čudila kada bi on samo nijekajući kimao glavom. Činilo se kao da se čak pomalo i uvrijedila kada nije prepoznao niti Doune Castle, u kojemu su Monty Pythonovci snimali svoj Sveti Gral. Kako je vrijeme odmicalo, sve više se gubio u oceanima podataka koje je istresala iz džepova i glave: imenima dvoraca, fjordova, jezera, muzeja i gradića. Nije ju više stizao pratiti.
Uzdignut tim njenim mladenačkim ushitom, vjetar nostalgije napeo je jedra njegovih misli, i otpuhao ih daleko u djetinjstvo. Vozio je i on nekoć automobil. Doduše, bila je to mala crvena formula; plastična, s pedalama. Bila je dovoljno mala da je već dijete od pet-šest godina preraste, i odloži u bombu sjećanja s dugim sporogorućim štapinom. Sjetio se. Uporno gurajući pedale, jurio je nogostupima tihih sporednih gradskih ulica na kojima je rastao, i urlajući nadglasavao proljetni nedjeljni ptičji cvrkut:
- Ja sam Emerson Fittipaldiiii! Ja sam Emerson Fittipaldiiii!
Formula nije imala dno - prisjetio se - pa kada je trebalo prijeći cestu, pričekao bi zeleno svjetlo na semaforu, rukama navukao svoju formulu do struka kao gaće, i odcupkao preko zebre. S druge strane ulice, spustio bi je natrag na zemlju, namjestio stopala na pedale, i opet jurnuo. Sjetio se i kako je volio ona ispupčenja na asfaltu, preko kojih je mala crvena formula poskakivala od veselja i smijala se kroz njegova usta. Sjetio se i koliko se trudio da niti jedno ne promaši, da ih sve obiđe, i preko svakog prijeđe prednjim desnim kotačem svoje formule.
- I?! Što kažeš? - zadihana ga je, očito završivši svoju priču, prenula iz sanjarenja.
Nije znao što bi joj rekao. Nije ju zapravo već neko vrijeme bio slušao, pa se samo nasmiješio, i odgovorio da su još daleko i ljeto i Škotska, a potom potiho ipak dodao, pomalo i posramljen, da on još uvijek nema niti vozačku dozvolu. Na otvorenoj terasi kafića u centru grada, sjedili su tako usred začuđujuće tople zime - u kratkim rukavima. Krivo je vrijeme bilo. Neugodna tišina ubrzo ih je nagovorila da požure sa ispijanjem pića, i gotovo se bez riječi raziđu. Svatko na svoju stranu - kamo su i pripadali. Tek tamo negdje onkraj vremena, povezivali su ih škotski dvorci i kvrge na asfaltu.
Post je objavljen 20.03.2007. u 00:01 sati.