subota, 29.09.2007.
Pad Vukovara
Na pragu prve radosti, tebi na tragu, eto umire Vukovar, u čudesnoj slavi svojoj ...
U buci prvih pijetlova, mali i maleni utaman skrivahu vratove, ne mogavši nigda umrijeti ...
Gola pod mjesečinom, za njima tuži domovina, stideći se svojih rana ...
Sad ona pjeva, ostala i sama, zvoneći sjetno u vjekove ...
Eto je snijeg, i eto je napahuljalo, eto je bijelo bijelo od večeras ...
- 11:33 - Komentar
(9) - Print
- #
srijeda, 26.09.2007.
Mjesto
Ponekad meni nema mjesta na zemlji.
Sumnja izlazi na sve putove i život usporava. I sličan vjetru dan i slična vatri noć prebiru svaku postelju.
Ne dolazi to od snage moje, da čini krhkom tijelu sva duša volju da zazire i bježi. Ako za sobom gledam, kome sam dao milosti?
Tko bi sad stao sa mnom, sigurno živi, tiha i uporna srca.
- 18:14 - Komentar
(14) - Print
- #
petak, 21.09.2007.
Šarena sudbina
Cijelom širinom puta obzidava me mladost, težinu njenog odlaska ne poznajem.
Ja gren je iskat, zvone moj, sudbino, da ne pusti me proć, da zvirne sa mnon, svirne, iz mene da pozbori kad dvoron klizne noć.
U nadi protiv svake nade, ostavljam samo sjenu, imavši manje srca nego prilike.
- 18:45 - Komentar
(9) - Print
- #
nedjelja, 16.09.2007.
Kasna luna
Svijet je velik, sav sja, nikada neće stati velika stara luna.
Predam se jugu, čeznem, pregnem li sjeveru, sanjam. Krenem li zapadu, putovi, nagnem li istoku, tragovi mi se magle.
Još zorica zabijelila nije, ni danica rasvijetlila dana, još luna moja lunja po mom tragu, kao po žaru: moj san bje za življenje, java da se spava.
- 22:04 - Komentar
(7) - Print
- #
petak, 14.09.2007.
Bez žalbe
Na onom mjestu gdje sam neutješen roče se zavade, trnje tog puta živim tiha i uporna srca.
Da mi je grlo puno, i pjena što me drži i sjena što me draži i dah ljepote što me prazni po izračunu nade.
Strašljivci, o stranci, stanci, glinene li česti, mi nismo blizu i nećemo se sresti, ja ovdje soliram bez nota i tamne slutnje raspuhujem, kao vjetrovi jadranski.
- 21:51 - Komentar
(3) - Print
- #
utorak, 11.09.2007.
Silina
Predugo živim: došlo je moje vrijeme da vidim da su sve slave dugovi, i da sve što se rodi u boli zri.
Još plešem na pjeni obećanja da ću odrasti, a slatko znam da neću, da ću trpjeti, nadražen i bolan, dok se ne vratim tebi.
Sve naše službe završe smjerno na istoj strani doline; što može moja ura spram budne te siline!
- 19:28 - Komentar
(12) - Print
- #
subota, 08.09.2007.
Jesen
Ponovo jesen. Dolazi doba mirenja sa tugom, i vrijeme obilaska grobova.
Pod rukom vječnoga Boga rumene šume posvuda oko nas.
U sipnji razdjeljuju se dan i noć; tek se razgoli jutro, a već su dani odbrojeni do velikih vremena.
Takve su sada primorske večeri, da mi se tiho tuga sledenila, a misli moje nadimlju planine.
- 15:18 - Komentar
(9) - Print
- #
srijeda, 05.09.2007.
Oproštaj
Kad ždrali lete, ujesen, iznad ljudi, brojniji nego zvijezde osluhuju svijet.
Obdan do podne usahne blisko bilo, izmakne život kao sjena u suhozid.
Nesmiren, sjeda dužnik, na kratak vijek, na obje strane stola zadrhte srca od stida pred strancem.
Ovo je posljednje mjesto, ovdje krvare oba dlana Kristova.
- 20:04 - Komentar
(2) - Print
- #
|
|
|