Komentari

milord55.blog.hr

Dodaj komentar (9)

Marketing

  • milord55

    Dužan sam prvi dati i komentar.
    Davno, Niskozemska, neki grad Breda, neki hotel blizu autoceste, Novotel, možda, išli smo dalje nekim poslom u Ostende, kod nas daleko doma bio je krvav rat i bio je rođendan mojoj kćeri, nigdje ljepote službenog puta na Zapad u društvu bliskih ljudi. Vreva, pozdravi, osmjesi, sitni darovi, Evropa, dakle, živi, stvarni svijet još postoji, kroz magle pada snijeg i poliježe se slijepo po beskraju ljupkih parkova. Pada snijeg. Samo mi znamo da pada i Vukovar i nadaleko nitko više od ovih finih ljudi, koji Vukovar, rat?, zar je moguće, strašno, proći će to ... dakle, naši ljudi će doći i provjeriti, upravo kako smo dogovorili ... idemo sada u jedan restoran u blizini ...
    Sada i ovdje: svi se opet sječaju Vukovara. Evo, i ja. Boli me. Sustežem misli da bih obuzdao bijes. Sa kraja misli primiče mi se svijesti i nešto iz nekidašnjih novina; o Medčkom džepu (Isuse?): čovjek, susjed, nesretnik među nama, svjedoći kako je slutio i saznavao da su mu suprugu razderane vagine živu nabijali na kolac. Zašto se pak ja i opet osječam nečisto? Nisam ja to ni učinio, ni tražio, ... a što ja jesam činio i tražio? Ne smijem biti licemjer: svi smo mi XX.

    Molba

    Pokloni meni zlatan zaborav, Gospodine, jer put se moj otuđio, više me ne drže ulice.
    Malo ja činim jer malo ljubim, ništi me svagdan i robe slobodolika djela tame.
    Nepodložan mijeni, ti me protiviš svijetu, i kad se ne bi kratili dani ovi, tko ne bi posustao?

    Vičimo, vičimo, plačimo, upalimo sviječe za sve i svakoga i izmolimo blaženi zaborav, zlatni zaborav. Svi za sve.

    avatar

    29.09.2007. (11:41)    -   -   -   -  

  • delfina

    Kad je padao Vukovar, ja sam bila mlada i zaljubljena silno u nekoga na tom dalekom Zapadu gdje je zapadalo Sunce i gdje ništa nije značila krv moja i domovine moje, svakodnevna. Danas u Burmi umiru neki ljudi za istu tu slobodu, što znadem ja o njima? Ništa, osim da su od iste krvi, od iste kože, protiv istog Dušmana.
    Ti znaš, i ja znam: Sud je negdje drugdje. Ali dobro bi bilo kad bi ga sudovi naši imali duše preslikati.

    avatar

    01.10.2007. (02:20)    -   -   -   -  

  • blogamimoga

    Hvala, Milorde.

    avatar

    01.10.2007. (16:47)    -   -   -   -  

  • pedesetplus

    Dragi Mylord, po ko zna koji put pročitah i svaki put ostajem bez teksta, toliko toga reći sa tako malo riječi je Božanski dar.

    avatar

    01.10.2007. (21:44)    -   -   -   -  

  • Sebastiyan

    lutaju vukovarom dva dobra duha, oprost i zaborav, često se pitam kojeg bi radije sreo da sam vukovarac, teško je...lakše je natovariti križ kao kompas, onda sam uvjeren da će me susresti sve što mi nosi mir

    avatar

    01.10.2007. (23:19)    -   -   -   -  

  • Uranova Pikula

    Takle su me vaše riječi, i nisu to samo riječi, osjećaj koji je sapleten od njih, vrijedi milijun riječi, duša, emocija, strast i mir koji izvire iz ovog bijelog, da vašeg bijelog posta, vašeg čistog bijelog.Možda i nerazumno govorim, tipkam, mislim, no ionako je manje bitno što ja tu pišem, od onog što ste pobudili u meni.
    Teško je shvatiti, još manje imati otvoreno srce nakon rata, nakon krvi, metaka, granata, noževa i kolčeva, ponekad se čini, da samo kad o tome čitamo, gledamo, pišemo, da kao da smo i sami sudionici, stoga molimo za zaborav, jer oči su ionako previše krvave, od tuga, bola, i tragedija koje su bile oko nas, i koje su još uvijek tu, uvijek za vratom, za petama...a čovjeku je potrebo, samo malo, samo malo bijelog mira!

    avatar

    02.10.2007. (17:22)    -   -   -   -  

  • Uranova Pikula

    Pa doista, ugodno je bilo pronaći komentar, u ovom trenutku se oslobađam onoga vi, i prelazim na ti, vjerujem da je ovdje to vi nepotrebno, jer bi samo produbljivalo mogući jaz između naših stajališta, a rekla bih, da razmišljamo slično, jako slično, i drago mi je vidjeti istomišljenika, jer zar ne želimo da nas ljudi oko nas razumiju?
    Zašto odmičemo rukom i govorimo, baš me briga, a unutar naša četiri zida, plačemo,ridamo, osjećamo se jadno, jer nas nitko ne razumije? Nije li sva tragedija svijeta počela, od nerazumijevanja, štoviše od odbacivanja truda, pokušati razumijeti oči koje nas gledaju, oči koje s nama žive, ruke koje nas grle, nismo li previše sebični i ne uživamo li zapravo u svojoj boli?
    Koliko smo spremni, biti drugome nešto, ali doista nešto, ne tek površnost?
    Učila sam ovako, djed me učio, ako ćemo po istini, naučiti prihvatiti samu sebe, i to da sam sama, da čovjek doista je otok sam za sebe, s svojom glavom, mislima, srcem, udovima, da se sam rađa i sam umire, u međuvremenu gradi mostove prema drugim ljudima, tek kada naučimo koliko smo sami, i kako se nositi sami sa sobom, kad shvatimo kako smo mi dragocijeni, kao i čovjek do nas, pa tko god on bio, kada naučimo, da smo dar, i da su ti drugi ljudi nama dar, tek tada smo sposobni voljeti druge ljude, tek tada ih želimo razumijeti, tek tada možemo živjeti s tim drugim bićem koje je jednako samo kao i mi, i sjediniti se...moj životni put, je određen po tom zakonu, kojeg sam samostalno odlučila, s razumom raščlaniti i potom slijediti...stoga sam ovdje, pokušavam i tebe razumijeti, ne tek tako, iz dosade, površno, već stoga što si tu, što postojiš, i rekla bih gledam tvoje oči, kroz tvoje riječi...u meni nema pretvaranja, maski, ili ulizivanja, već čisto srce, stoga mogu biti i usuđujem se biti, ovdje, u ovoj bjelini!

    avatar

    02.10.2007. (22:36)    -   -   -   -  

  • Istina koja je glupost

    prekrasna pjesma.

    avatar

    03.10.2007. (01:09)    -   -   -   -  

  • Algon Cordy

    Ljepota noćnih slutnji u ovoj pjesmi. Ona zebe dramom.

    Ja sam uvijek puštao. Puštao sam da se pušta, a možda nisam smio. Trebao sam najprije sebe pustiti, a onda vidjeti što s drugima.

    Tko je ono rekao, mislim Hemingway: Svačije će proljeće svejedno doći?

    avatar

    04.10.2007. (19:35)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...