As a spider comes and looks at you like an enemy You Wonder

srijeda, 23.08.2006.

People always leave, but sometimes they come back, but not in my case

Ja nikad nisam bila dobra sa rastancima.Doduše, ne bih nikad plakala...ali bih samo šutila i gutala svu onu bol...koju nisam mogla izreći, iskazati.
Čovjek bi pomislio da sam bez emocija.
Nikad neću zaboravit sliku mog posljednjeg opraštaja s jednom osobom...Samo sam stajala i šutjela, znajući da stvari više nikad neće biti iste...
I nisu....On se više nikad neće vratiti...
Htjela sam plakati, ali nisam mogla...suze nisu išle....i zapravo, tad nisam znala da ga po posljednji put u svom životu vidim....to je bilo još bolnije...sada kad se sjetim...
Nisam tada znala da više nikad neću čuti njegov glas, da više nikad neće biti ponosan na mene, da se više nikad nećemo smijati mom smješnom izgovoru...da više nikad neću strahovati u vožnji s njim, jer on je vozio opako...
Tad nisam znala...da neću više imati s kim ispijati schnaps i jesti kolače kod naše omiljene konobarice...nisam znala da se više nikad neću utrkivat s lokalnim dječacima, dok me on zabrinuto promatra s balkona, kasnije me koreći da ne smijem tako brzo voziti...
Nisam znala da neću sjedit zajedno s njim na balkonu i promatrati rijeku...
Nisam znala da neće biti njega da vidi kako rastem, kako završavam školu, upisujem faks...
Tad još nisam znala da je on bio osoba koja me neizmjerno i bezuvjetno voljela...
on je bio moj oslonac to sam znala....On mi je ulijevao osjećaj sigurnosti....Poznavala sam ga tako malo, a opet imam dojam da je bio najbolja osoba koju ću ikad upoznati u svom životu...
I zahvalna sam što sam ga uopće imala priliku upoznati i nadam se da ću i ja biti barem malo kao on, koji je nesebično pomagao onima kojima je pomoć bila potrebna dajući im svu svoju ljubav...
Takvih ljudi je nažalost premalo...
I ovaj post posvećujem njemu, mojoj najvećoj inspiraciji...
I zanimljivo je kako neki ljudi mogu ostaviti takav utjecaj na vas,i zahvalna sam mu zbog toga...
Omogućiti svima bolje djetinjstvo, pomoći...Ne okrenuti leđa i otići..jer se to njih ne tiče, jer je njima dobro.
Okrenuti se i ostati....pružiti ruku,
Nikad ga neću zaboraviti, i ako budem imala djece, pričat ću im o njemu...

I danas nakon toliko godina, ja još uvijek imam živu sliku njega, njegovog osmijeha, našeg druženja...
i čini se da si nikad neću oprostit činjenicu da nisam mogla biti pored njega, onog dana kad je napuštao ovaj svijet...a htjela sam...
no bila sam miljama daleko, bez novca da si platim kartu do njega...
i to me još uvijek progoni, iako znam da je glupo, ali taj osjećaj ne jenjava...
nisam čula njegove posljednje riječi, nisam se stigla dostojno oprostiti...nisam mu stigla reći da sam ga i ja bezuvjetno voljela...a to mu nikad nisam rekla...
to da ga volim...
očito sam još kao dijete teško izražavala svoje emocije...hm...čini se da se neke stvari ipak ne mjenjaju...
i nadam se da je on to ipak znao, da ga je njegova mala all alone isto tako voljela...jer sam već kao dijete bila prema svima bezobrazna...to je bio moj oklop...no, znam da ga je on ipak uspio donekle srušiti, uvijek izmamljujući na moje lice osmijeh...

a danas, sam ja samo veliko čangrizavo dijete, koje je i dalje ostalo ezobrazno, nadajući se da će i ono jednog dana pomoći nekome kao što je on pomagao njoj...

i bOže, ako postojiš, što se iskreno nadam, nadam se da je i on u raju zajedno s tobom, jer po mom skromnom mišljenju to i zaslužuje...