As a spider comes and looks at you like an enemy You Wonder

srijeda, 26.07.2006.

VoLim

VoLim čokoladu s lješnjacima i grožđicama

I bitter sweet chocholate. I bitter sweet symphony

I voLim nju jedinstvenu i neponovljivu

I voLim sjedit na stepenicama

I volim svoju depresivno-veselu sobu

I crveni lak na noktima i crnu boju

I volim lutati ulicama jer ja to i jesam LUTALICA

I volim čitat postove nekih ljudi koji su mi prirasli srcu iako ih ne znam osobno

I volim sve one koji su ostavili pozitivan trag u mojem životu

I volim Gilmorice, kao i CSI

I volim KARLOVAČKO

I volim plesat pijana na kiši

I volim kisele krastavce

I ljude koji nemaju lažni osmijeh na licu

I ljude koji nemaju predrasude, koji prihvaćaju da postoje i drugačiji od njih samih

I ljude koji nisu snobovi i robovi novca

I VoLim kad mogu učiniti nešto spontano i razveselit ljude iz moje okoline

I VoLim jesen i kišu

I naposljetku u ovim rijetkim trenucima spoznaje

VoLiM SeBe

a što vi volite?

četvrtak, 06.07.2006.

Čuje li me tko?

Danas sam te pitala, plakala, pričala ti o turobnoj sadašnjosti u kojoj su sjećanja usjekla tamne ožiljke iz kojih još teče prošlost….a ti samo šutiš, odlaziš i ostavljaš me( nikad više…)
Još uvijek mi cijelo biće teži kušnji ove stalne prolaznosti samoga života.Još uvijek imam onu narukvicu.Dobro se sjećam svega.
Pravim se da mi je stalo, do nečega dubokoga, dalekog, a oni mi to nastoje oduzeti.
Crne kapljice teku niz obraze, prelijevajući se u lagodan dah planinskog potoka, oplakan plavim safirima gluhog bdijenja, čežnje i želje za vječnošću. Život grmi, sijeva i vraća one izgubljene u stvarnost. Primorava ih da se pokore, žele, vode, sanjaju, nadaju se, postanu sretni i napokon požele živjeti. Zato ga mrzim, nikada nisam bila, niti ću biti sretna, i uvijek ću ga mrziti iz dna duše…
želim čupati, vikati upomoć, hlapiti, puzati, ali nitko ne gleda, ne čuje, ne osjeća…
Sanjam cvjetove sa zelenim laticama i crvenom stabljikom.Jedan dodir, dah, riječ, sve to mijenjaju i ja shvaćam da je sve umjetno i naopako u meni, a i izvana, kao i oni cvjetovi. Ja sam cvijet koji raste u tami, jača i bilježi od svjetlosti.
Smješak iščežnjava, ruke se grče, a bol proždire posljednju kap želje, čežnje i nade.
Sjene prolaze kroz mene.Ja vičem, grebem, čuje li me tko?
A one lebde tiho i spokojno.
Kidam onu predivnu narukvicu s neobjašnjivom mržnjom prema tebi, ovom životu i prema sebi samoj.
Sve je uzaludno, glupo i sve vodi prema tebi.Želim nestati, utopiti se u mnoštvu, prestati postojati,gorjeti jednolično, tiho, nečujno.
Kidam te prevarantske okove koji me drže zarobljenu u mom liku, u krivom vremenu i prostoru.
Čaroban svijet se raspada, kapljice krvave kiše tupo udaraju u prozore koji su zamagljeni od bujnih osjećaja.
Osjećaja lagodnih, turobnih, ugaslih u tamnoj svjetlosti ljudskih čuvstava. Više mi nije stalo čuje li me tko…
Oslobođena sam…

Sada samo želim disati duboko, daleko od svih. Postati zrela, trula i UNIŠTENA!!!

Ovo je jedna školska zadaća nastala u prvom srednje, moje najbolje frendice Commercial for Levi, bilo je to tako davno, neke druge brige nas more, neke su ostale iste, a ona…ni ne zna kako dobro piše, samo što ne želi da nitko čita njene radove, a ovo sam našla u staroj šupi, spasila od bacanja u zaborav i objavila ovdje…