Sićušna Plava Iskra

subota, 21.02.2009.

Sjećanje na Lidiju

(Pričica u nastavcima, 8. dio)

Prisjećajući se tog dijela moje prošlosti i razmišljajući o svemu, izgledam sam sebi prilično smušen i smiješan, jer nikada prije, a ni poslije, nisam bio na taj način i toliko zaljubljen.

Koliko god je sve neopisivo lijepo bilo, pisao bih neistinu ako ne bih priznao da se usprkos velikoj zaljubljenosti, također i nemira moglo u duši mojoj tada pronaći.

Nije moguće ne sjetiti se vremena silne zaljubljenosti u Lidiju, zbog svega onoga što sam proživljavao, a podjednako i zbog svega što je prethodilo tome, te se događalo u svim godinama nakon toga.

Zato, neka vas ne začudi što sam odlučio objelodaniti svoja sjećanja, jer možda će mi baš taj čin dijeljenja sjećanja s vama pomoći da konačno postavim "stvari" na svoje mjesto i ne požalim više ni za čim što se zbilo upravo onako kako se i trebalo zbiti.

Zasigurno je presudan stjecaj okolnosti, možda pokoji nesporazum, ali je u svemu, uistinu bilo dosta neodlučnosti i mladenačkog neiskustva.

Zanimljivo je da se uopće nisam pitao ima li Lidija nekog dečka. Nije mi ni na kraju pameti bilo da nju pitam. Nekako sam vjerovao da je u to vrijeme bila slobodna kao i ja, a bili smo već u godinama kada se naša generacija sve više odlučivala za trajnije veze i zajednički život.

Gledajući Lidiju u svim onim trenucima nakon iznenadnog susreta u studiju, bijah milinom njenom na neopisiv način privučen. Njezino lice bijelo; čelo srednje visoko i bezbrižno opušteno, glatko; pravilan nos, pomalo pjegav; kosa zlaćana do ramena, s uvojcima; zubići bijeli, sitni, u osmijesima brojnim, kao i usne ljupke, lijepe, pravilne....oči plave...ušesa malena sa krasnim sitnim naušnicama...

Ljepša je bila nego ikada prije, ta mlada žena koju sam od svoje desete godine poznavao. Ne samo lice, nego i tijelo njezino bijaše lijepo i skladno, a odjevanje i nastup besprijekorni.

* * * * *

Tisuću sam puta, tijekom vremena koje je protjecalo od našeg zadnjeg susreta do koncerta filharmonije i akademskog zbora u kojem je Lidija bila jedan od najboljih soprana, poželio otići do škole gdje je predavala i "slučajno" je sresti prilikom njenog dolaska ili pri odlasku s posla, ali sam se uspio nekako savladati, ne želeći biti nametljiv i vjerujući da će naše druženje poslije održanog koncerta donijeti onakav rasplet događaja kakvog sam priželjkivao.
- 17:28 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Studeni 2022 (1)
Siječanj 2014 (1)
Srpanj 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (3)
Listopad 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Listopad 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Rujan 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (6)
Svibanj 2008 (6)
Travanj 2008 (12)
Ožujak 2008 (7)
Veljača 2008 (5)
Siječanj 2008 (8)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (7)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (7)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (14)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (1)
Listopad 2006 (6)
Rujan 2006 (13)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (5)
Lipanj 2006 (23)
Svibanj 2006 (26)
Travanj 2006 (10)

Opis bloga

  • Blog.hr
    Za sve prijatelje Sićušne Plave Iskre.
    vedjak@yahoo.com
    nešto o meni...

    Moji haiku pokušaji:

    nemarno bačen
    pokraj kante za smeće
    plišani medo

    vrh vlati trave
    u kapljici rose sjaj
    ulične lampe

    u čahuri svojoj
    zatočen sjećam se
    bio sam leptir

    nasred livade
    za hladnoću ne mari,
    djetelina cvjeta

    crveni glasić
    u zelenoj tišini
    pala jabuka

    Kaki jabuke!
    Oh, kako dugo nisam,
    Kušao nijednu!

    navrh oraha
    pogledom gospodari
    jedna vrana

    iza prozora
    djevojčica i medo
    ispred, tulipani

    uz rub guštare
    samonikle ljubice
    pustile miris

    večernji vjetrić
    odjek mojih koraka
    behar i mjesec

    pjesme i suze
    izgubljena mi duša
    još traži svoj dom

    krošnja bez lista
    žutim jabučicama
    siguran je dom

    iz neke rupe
    izvlači kobasice
    pametni mačak

    paukova mreža
    zarobila je misli
    u duplji hrasta

    u svježem blatu
    za gladne golubiće
    komadić kifle

    proljetni vjetar,
    svoja krila proteže
    na grani vrana

    plamsanje neba
    nad prštećom bjelinom
    bujnih behara

    prodorno krešti
    visoko iznad mene
    svraka u letu

    na autocesti
    raskomadana mačka
    vrane se goste

    bagreme mlade
    uz cestu poredane
    njiše slab vjetar

    poput privida
    na dnevnom nebu sjaji
    blijedi mjesec

    zelene lokve
    uzduž prašnjavog puta
    čičak u cvatu

    na uzlet spremna
    zamišljeno me gleda
    kosova ženka

    protkana vjetrom
    ispred našeg balkona
    krošnja javora

    u parku raste
    još vrtlari ga kljaštre
    divovski bonsai

    bijelim poljem
    u crnim kaputima
    vrane, ti i ja

    nemirna je noć,
    na bijelim vratima
    crvene kapi

    na mokroj cesti
    odražava se nebo
    putnik razmišlja

    vršak planine
    morem gustih oblaka
    smireno plovi

    tužnim cvrkutom
    osamljena ptičica
    nekog doziva

    ispod jelke još
    požutjela pšenica
    sjaj prolaznosti

    mali je pauk
    u mislima mojim
    ispleo mrežu

    mrkva u blatu
    sve što je još ostalo
    od snjegovića

    topla sirnica
    osjetilima mojim
    zaokupljena

    u tvrdom ledu
    pečat suhoga lista
    snaga topline

    tako daleko
    zaleđeni vrhunac
    je li ikad još bio




    kao glas tišine
    tri labuda u letu
    iznad jezera

    Vedranwave

    Z A M I S L I !!!




    Zamisli da nema raja.
    Lako je ako pokušaš.
    Nema ni pakla pod nama,
    Samo nebo je iznad nas.
    Zamisli sve ljude,
    kako žive za danas...

    Zamisli granica da nema.
    Učiniti to teško nije.
    Razloga za ubijanje i umiranje nema,
    Nema ni religije.
    Zamisli sve ljude,
    u miru kako žive...

    Da sam sanjar, možeš reći mi,
    No ja nisam jedini.
    Jednoga dana, nadam se, postat ćeš i ti!
    Kao jedan, svijet će živjeti!

    Zamisli posjeda da nema.
    Ako možeš, to me čudi.
    Potrebe za pohlepom i gladi nema,
    Samo za bratstvom svih ljudi.
    Zamisli sve ljude
    Cijeli svijet kako dijele...

    Da sam sanjar, možeš reći mi,
    No ja nisam jedini,
    Jednoga dana, nadam se, postat ćeš i ti!
    Kao jedan, svijet će živjeti!

    John Lennon

    Preveo: Vedran J.wave

Linkovi

TAOIZAM