Znaš, Ako nas s osmijehom uslikaju za lokalne novine, Možda ćemo biti sretniji Jer Svi će reć 'vidi njih, Smiju se na ovoj slici,' I mi ćemo to gledati Dovoljno puta kroz dan Da ne povjerujemo istini, Tako ćemo biti lijepi i sretni u gradskoj kronici Da nećemo sami sebe prepoznati, I što nas više budu slikali To ćemo duže moći živjeti u ovoj zgodnoj laži, U ime djece U ime jedinstva U ime podsvijesti Da se nismo prerasli. Vjeruj, Ako želiš ostati gdje jesi. |
Kad pokušam shvatiti što hoću od života, Pitam se po bezbroj mnogo puta Što to hoću od života, Kao derviš zapleten u čaroban vrtlog Pitam i plešem i plešem i pitam, U tom okretu bez obećanog kraja Uzgajam nadu Da ću prepoznati tren prije nego se stropoštam U indiferentnost: Ponekad računam na drugoga, Ponekad na Boga, Ponekad samo na Eustahijev kanal, Ali nikad na samu sebe, Jer Na neki način sve što jesam Jest samo taj vrtlog plesa I pitanja, Zauvijek možda |
Ne znam Zašto mi se čini poseban, Možda zato što je nešto nedohvatno U Japanu, Ili zato što gorčina ima neki drugi okus Tamo gdje izlazi sunce, A možda samo zato što mu je plod malo dlakav, Kao moj nedorasli dječarac Koji se pretvara u muškarca Na otoku zelenila, Dok mu se divim na nepromišljenosti kasnog buđenja, Odbijam mu biti majka Sve ima neki okus nečeg još nepoznatog U kojem i ja mogu odrasti u ženu Ili u babarogu, Sve se čini izgledno U magičnoj šumi eukaliptusa u cvatu. |