sad ću tisuće opušaka pohraniti u vječnost, sahraniti ih u grobnicu skupa s ocem i snovima moje djece da će im mater prežvjeti, sve ću ih nogom nabiti u raku, skupa sa nekim dotrajalim snovima i romantičnim nadama, sve ću nogom nabiti u raku ili u običnu zemlju, rahlu pod kompostom, ništa drugo ne mogu, u ovo vrijeme vrišati ću s prozora svi će me ispod čuti, ove iznad nije ni briga ali neki će reći 'kako se to nisam mogla obuzdati?' moja mama, naprimjer, će se to sigurno pitati, kao i zašto nisam mogla naći bolje vrijeme, zašto nisam mogla biti primjerenija u svom očajanju? sve ću ih nogom nabiti u raku, skupa s nekim dotrajalim snovima i romantičnim nadama, sve ću nogom nabiti jednom, čim se oslobodim potrebe da se svima svidjam. |
Djeca, Koja te orobe svega tvoga: Vremena, sna, navika, Želja, vremena, mogućnosti; Djeca, Koja ti oduzmu sve što ti nepovratno pripada: Slobodu, spontanost, sirokogrudnost, Lakoću, širinu i sjaj; Djeca, Koja te ispizde svaku noć kad ih uspavljuješ, Koja ne razlikuju moje i tvoje, Djeca, Koja nemaju pojam vremena koje ti ističe, Djeca Koja ti uvijek nešto daju Pa i onda kad je rezultat Razlika. **obožavam ih, ali me, brate, smoriše danas. |
taj dan kad si odlazio nebo je bilo gusto, sivkasto i teško, zrak ljepljiv i vlažan, od tuge možda, ili od južine, čekala sam da me utope kiše, kao osušen list slučajno na cesti, ali izašlo je sunce, obojalo svijet u bistro i reklo: bit ćeš ti dobro. nemam druge nego da mu vjerujem. |
I kad si rečemo zbogom Neka to bude stvarno, Nemoj da tisućama puta mijenjamo misljenje I od rastanaka radimo ep, Kad kažeš da odlazis Ne vraćaj se vise Jer niti jedan pocetak Ne pocinje Nogom koja Kroci unazad. |