sad ću tisuće opušaka pohraniti u vječnost, sahraniti ih u grobnicu skupa s ocem i snovima moje djece da će im mater prežvjeti, sve ću ih nogom nabiti u raku, skupa sa nekim dotrajalim snovima i romantičnim nadama, sve ću nogom nabiti u raku ili u običnu zemlju, rahlu pod kompostom, ništa drugo ne mogu, u ovo vrijeme vrišati ću s prozora svi će me ispod čuti, ove iznad nije ni briga ali neki će reći 'kako se to nisam mogla obuzdati?' moja mama, naprimjer, će se to sigurno pitati, kao i zašto nisam mogla naći bolje vrijeme, zašto nisam mogla biti primjerenija u svom očajanju? sve ću ih nogom nabiti u raku, skupa s nekim dotrajalim snovima i romantičnim nadama, sve ću nogom nabiti jednom, čim se oslobodim potrebe da se svima svidjam. |