sad ću tisuće opušaka pohraniti u vječnost,
sahraniti ih u grobnicu skupa s ocem
i snovima moje djece
da će im mater prežvjeti,
sve ću ih nogom nabiti
u raku,
skupa sa nekim dotrajalim snovima
i romantičnim nadama,
sve ću nogom nabiti
u raku
ili u običnu zemlju,
rahlu pod kompostom,
ništa drugo ne mogu,
u ovo vrijeme
vrišati ću
s prozora svi će me ispod čuti,
ove iznad nije ni briga
ali neki će reći
'kako se to nisam mogla obuzdati?'
moja mama, naprimjer, će se to sigurno pitati,
kao i zašto nisam mogla naći bolje vrijeme,
zašto nisam mogla biti primjerenija u svom očajanju?
sve ću ih nogom nabiti
u raku,
skupa s nekim dotrajalim snovima
i romantičnim nadama,
sve ću nogom nabiti
jednom,
čim se oslobodim potrebe
da se svima svidjam.
Post je objavljen 21.06.2020. u 01:14 sati.