Jesu li ti noge spremne za još jednu trku, Znaš li uopće da počinje, Ili si zapela negdje izmedju djece i muža, Posla i kuće, Želje i moranja? Znaš li da još uvijek možeš Upoznati svijet bez tuđe ruke u ruci, Znaš li da još imaš srce, I da možeš pokoriti Svoj svijet Pukim osmijehom Kojeg nije ubila svakodnevica. |
Nekad nam život Donese prilike da budemo Veći nego što jesmo: Jesam, I osjećam se veća. Hvala. |
ponekad se u meni izmakne krajičak temelja i sve sanje u kojim korijenim si stvarnost nestanu kao maslačak na vjetru, ponekad se u sebi polomim, i kao porculan ispušten iz ruku, oštra na rubovima, sjajim pod svjetlom dok nevidljivo plačem nad sobom: Želim nečije ruke, Ali ne želim da se me dodiri pamte. |