ponekad se u meni izmakne krajičak temelja i sve sanje u kojim korijenim si stvarnost nestanu kao maslačak na vjetru, ponekad se u sebi polomim, i kao porculan ispušten iz ruku, oštra na rubovima, sjajim pod svjetlom dok nevidljivo plačem nad sobom: Želim nečije ruke, Ali ne želim da se me dodiri pamte. |