Joj, Ja bi da sam s tobom, Bez karme, I bez odmazde, Joj, Ja bi da sam s tobom Negdje na putu Gdje ne znamo gdje smo Samo nas dvoje. Joj, Ja bi da sam s tobom Kako te ZAMIŠLJAM. (A ne kako jesi.) |
Plaši te moj smijeh Kad nije u kontroliranim uvjetima, Ali ja ne znam kako biti Dobra statistika I uvijek malo rokcem kada se smijem, Tako nezgodno za izmjeru, Ne stojim mirno naspram zlatnog tega Kad poželiš, Nekad ti je bilo simpaticno, A sada samo vidis Kako kažem u pola kile Tko sam to stvarno, Jer važnije je sad nego onda Da kupiš bajku, Ali bitanga se ne prodaje. |
Kao južina Ore se slutnje I vijorimo Kao drvca pred proljece I krvarimo Na sve krajeve, Ali pravimo se Da dobro je, Zaljepi me Kao flaster Preko svake preglasne istine, Pravi se Da istina je samo ono sto cujes Dok ti sapcem Da volim kao prije I da ništa se promijenilo nije, Znaj Vrijeme je samo lijek I prolazi Obecavajuce |
Na skali do deset Odbrajas do šest Jer si tako preko ruba Preko kojeg ne moraš gledati. Ne moraš uzdahnuti, Ne moraš zadiviti, Ne moraš povratiti. Tu si, Siguran na šest od deset Jer si preko raspadanja A i uvijek može bolje, Ne moraš Zaplesati nogicama Da se ista desi. Na šest od deset Sve je sigurno, Dovoljno, Da cimnes glavom I pristanes Bez da ti se dlanovi oznoje. Na šest od deset Zaustavljena Gubim centimetre duše, Kao da sve što ću ikada napraviti Neće biti dovoljno Da se popnem Uz strmine tvog Nemastovitog življenja, Jama koju sam Sama sebi iskopala. |
Onkraj temelja Kad pukneš Kao krševita stijena Pa ti pukotinama teče I voda i praznina I ne znaš Koja je san a koja java, Niti kolika je šupljina, Onkraj temelja Kad te golica po stopalima Lišće koje opada, A ne znaš Koja ti je grana živa A koja suha, Onkraj temelja Kad nestane puta pod nogama, Mjesto ti je sada i tu, Gdje ti ustreptalo korijenje Traži sunca, kiše i kisika, Ne boj se: Drugdje te ne traže. ***otvori prozore svoje kuće. |
male crne rupe u našoj podsvijesti otkrivaju kako nismo uživali u dubini kojoj se dalo sunovratiti, umjesto bježali smo od suncem opaljenih obruba kao od rasplamsale vatre niti na tren ne pomišljajući da možemo podnijeti vrućinu vlastitosti uronjene u kipući život, a možda smo isto mogli, znaš? zaboravi plikove. |
mais la terre sans toi c'est petit malecka sam, kao beba koja će tek krenuti ružičastoj budućnosti, gegam se na oksicama pokušavajući ophodati krug ali sve kružnice ovog svijeta imaju isti centar kojem padam, jedna točka koja nije uvijek centar to si ti, onaj korijen kojem težim ona mrlja kojoj spadam onaj grob kojem pripadam, ono bez čega nemam balansa, fin de chemin rubovi se gibaju i orkestar ludira, stvarnost nas giba, mrzim i volim dok stojim nepomična, idem i dolazim dok guglam, prolazim i odlazim dok razmišljam, nije kraj, nije kraj, i zemlja ne može biti premala. |
strah je zelen, isto kao mir, ali ne iste nijanse, nije kao livada poslije kiše, maslinik u proljeće ili grmlje kraj ceste, strah je dubok kao umirući čempresi, kao šuma poslije poplave, kao sagnjeli buket, strah je ljepljiv na prstima, blijed na obrazima, težak na rubovima usana, strah je suza koja se da, a ne da, strah je zelen, isto kao mir, rađa se iz razmišljanja. |
'bit ce sve dobro' kažeš, dok ti se koža ljušti svih pitanja koja se nisi usudio pitati godinama, kao ožiljcima, brojim ti popucale kapilare u ranama, 'ne ljušti kraste', govorila je moja mama, a želim noktima ti odrati bescijenje kojem se prepuštaš. 'bojim se' ne izgovaram, jer onda bi znao da nas koža drži skupa, a ti ne misliš o stvarima na taj način. možda je tako i bolje. |
Kad mi se Njegova mala leđa Učine tako velikim Naspram Njenih malih leđa, Shvatim sa mi Stvarno Veliki Imamo strašan posao Čuvati ih. |