mais la terre sans toi c'est petit malecka sam, kao beba koja će tek krenuti ružičastoj budućnosti, gegam se na oksicama pokušavajući ophodati krug ali sve kružnice ovog svijeta imaju isti centar kojem padam, jedna točka koja nije uvijek centar to si ti, onaj korijen kojem težim ona mrlja kojoj spadam onaj grob kojem pripadam, ono bez čega nemam balansa, fin de chemin rubovi se gibaju i orkestar ludira, stvarnost nas giba, mrzim i volim dok stojim nepomična, idem i dolazim dok guglam, prolazim i odlazim dok razmišljam, nije kraj, nije kraj, i zemlja ne može biti premala. |