malecka sam,
kao beba koja će tek krenuti ružičastoj budućnosti,
gegam se na oksicama pokušavajući ophodati krug
ali sve kružnice ovog svijeta
imaju isti centar kojem padam,
jedna točka
koja nije uvijek centar
to si ti,
onaj korijen kojem težim
ona mrlja kojoj spadam
onaj grob kojem pripadam,
ono bez čega nemam balansa,
fin de chemin
rubovi se gibaju
i orkestar ludira,
stvarnost nas giba,
mrzim i volim dok stojim nepomična,
idem i dolazim dok guglam,
prolazim i odlazim dok razmišljam,
nije kraj,
nije kraj,
i zemlja ne može biti premala.