pošaljem ti tako dodir ili dva u mislima, i pitam se osjetiš li, ili ih samo onako nervozno otreseš glavom, kao kad te pitam nešto neugodno, ili poluprilično. lovim te u sajberspejsu iako sam dala zavjet šutnje i ništa nisam spremna učiniti svojoj lovini, samo pogledati, kao znati, i čekati do slijedećeg pogleda. duhovnost mi otkriva raskopanost unutra, zatrpane rovove i neprohodne strahove da ne bude kao jučer. ne usuđujem te se progovoriti, ne usuđujem ti se reći. šutimo, i nije ugodno, ali je sigurno. |
da li pustiti rijeku da teče, ili zaustavljati vrijeme, kao neutaživa žudnja sam, i sad moram ići spavati. |
: 07:21 : na kraju cijela priča u onu priču o čiči sa balonima stane: za jedan sam balon mislila da je moj, a na kraju nije bio. |
večeras, više nego ikad, osjećam ti se bliska. i ne razumijem kako si mogla šutati, sve prešutati, godinama. pustiti da teče. tako. Jesi li nešto čekala? jesi li se bojala da ne pogriješiš? tako sam i ja, do sada. ja imam tu prednost da poznajem obje strane: i tvoju i moju. i moju i moju. znam da ne mogu pogriješiti, jer znam kako igram sa druge strane. ova igra nije za mene. čudno kako je naprasito i odriješito to shvaćanje, kao da sam se zaustavila u bježanju od onog što oduvijek znam. jeli i tebi bilo tako, nora? |
ima taj jedan divan trenutak u životu, kad konačno stojiš pred odgovorima i znaš da ovo nije tvoja livada, bez obzira na cvijeće, bez obzira na izvor, bez obzira na srne, iako nisi vidio proljeće već godinama, i kad omirišeš, znaš da trebaš krenuti dalje. Hvala i Farewell. <3 |