čekam da me prigrliš kao dijete koje sam ti nekad bila i obamirem u predmijevanju utjehe sve me prolaze trnci kao da će da se dogodi nešto drugo umjesto uobičajnog kućnog reda za velike, uvijek krive, nikad dorasle očekivanjima majke, smrznuta između ravnodušnosti i suza, čekam da me prigrliš kao onda kad sam plakala jer si bila dovoljno kriva zato što griješiš, nikad više. |