|
mogla bi sad tabiriti sjećanja sve do zaborava, truniti sve do ondje gdje se dlan i prsti spajaju, trnuti sve do posljednjeg žalca na naličju stvarnosti, mogla bih sad pod rubovima kapaka biti kao da trajem a ne prolazim mogla bih pamtiti u sadašnjosti, mogla bih se lomiti, neću, pamti pa vrati, bajaga |
|
Prosula sam nas, U tajnosti Ispraznila bocu I ispisala se na poleđini Godova, Zamotala I onda provukla Kroz ušice dana U fantaziju Bez žmigavaca Nestala za volanom Pred očima Big brothera i Tko zna još koga: Tebe nije bilo Da vidiš Kako smo ostali kap Ocijeđena na licu stranputice Čekati Kišu Da nas ponovo Nacrtam u more, Sakupim Plutenim čepom U balon, Rušeći cijeli jedan svemir Pred očima satelitima, Pred oceanom Žednim avanture: Tebe nije bilo da vidiš Kako nas ponovo šunjam u prazninu, zatvaram, I konačno puštam Da opet padamo niz vodopade. |
|
nije nemir, sjećanje je. kao stijena o koju grebeš noktima, jer nemaš gdje uprijeti prste, ni korake. u mjestu, u zraku, u eteru, truniš prašinu sa kamena tražeći u njemu zemlju koja ne postoji za korijenje. i vjetar ti izmiče, osim u kosi, u obrvama i ponedgje na vratu, između sluha i riječi, zagolica misao. nije nemir, sjećanje je. kao da visiš nogu lakih kao stajanje kad znaš da ne možeš poći. toplina i puko maštanje |
|
zaboraviti propuštenu šansu, ili propušteno vrijeme, zaboraviti, umjesto neprestano ići tamo gdje ono što je bilo nikada nije bilo, kao alisa u zemlji čudesa neprestano otkrivam istu rupu, padanje, propadanje i ono što ti se dešava kada ne čitaš upute. trebao si pročitati knjigu kada sam ti je nudila. |