|
nije nemir, sjećanje je. kao stijena o koju grebeš noktima, jer nemaš gdje uprijeti prste, ni korake. u mjestu, u zraku, u eteru, truniš prašinu sa kamena tražeći u njemu zemlju koja ne postoji za korijenje. i vjetar ti izmiče, osim u kosi, u obrvama i ponedgje na vratu, između sluha i riječi, zagolica misao. nije nemir, sjećanje je. kao da visiš nogu lakih kao stajanje kad znaš da ne možeš poći. toplina i puko maštanje |