|
možeš li se sjetiti kako mi je ono bilo ime? spavam s prirodom u krevetu kotrljaju se ježevi, blavori i suho lišće, šumi neodlučno vrijeme i dvije strane ogledala, kako ne znamo što želimo onda kada nešto imamo; koji smijeh, čovječe, ništa kao ono smijanje, možeš li se sjetiti tko smo ono mi izvan ovog prostora i vremena, ili to stvarno nije toliko bitno? kad bi barem sjećanja bila pouzdana. |