utorak, 18.11.2008.
Priča o zagrljaju
Kad sam bio mali, posve mali, nisam volio da me gospođe,
koje su susretali moji roditelji, grle i ljube.
Svašta su me ispitivale, ponekad i takve gluposti
da sam se čudio njihovoj hrabrosti. Ali sam mislio da je to dio neke igre,
ritual koji one moraju proći da bi poslije mogle razgovarati
s mojim roditeljima.
Meni je to ipak bilo suviše nepristojno, ali sam pristajao na sve.
Znao sam čak lijepo pozdraviti.
Naučili su me stariji stotinama pojedinosti koje sam smatrao nevažnima.
I onda opet rat.
Tek kada smo ostali goli i bosi pred strašnom životnom neumitnošću,
kada smo skinuli sa sebe sve prljave navike koje smo navlačili svako jutro
pred zrcalom, a zaboravljali ih skidati,
kada smo se riješili svega onog što nas čini opasnima,
tek tada smo se onako jadni, i opet mali, pod zvijezdama zagrlili.
I ja sam konačno shvatio važnost i bit zagrljaja.
Kada nekoga grlite, to je znak da više nemate riječi zahvalnosti što je s vama,
to je ona hvala koja vas pokreće da u tom trenutku živite samo za tu bliskost.
A nije bilo tako.
Zagrljaji su bili najjeftiniji način da preživite susret do kojeg vam uistinu nije stalo.
Mislim da će ljudi koji žive ovaj rat još dugo u svojoj svijesti nositi
iskon te geste. Tako i treba.
Da smo svi to znali, možda svega toga ne bi niti bilo.
Kada nekoga grlite, učinite to punim srcem, cijelim bićem, jer ne znate
što će vam donijeti sljedeći trenutak.
Siniša Glavašević
- 16:02 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
" Dragi Bože,
nemam pojma kamo idem.
Ne vidim put ispred sebe.
Ne znam zasigurno gdje će to završiti.
Niti zaista poznajem sebe,
a činjenica da mislim da
slijedim tvoju volju
ne znači da zbilja tako i činim...
Ali ja vjerujem da želja da Ti ugodim,
Ti već ugađa....
I nadam se da imam tu želju...."
Thomas Merton OCSO
Ovi gore su sveci s kojima ponekad pričam. Naravno da su mi uzori, svatko na svoj način sa svojim jedinstvenim posebnostima. Sv. Josip ponizan i vrijedan zaručnik Isusove majke, potomak Davidov. Sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa, svetica koja je zadnje godine života živjela u velikoj vjerskoj suhoći, primjer predanosti Bogu i kada nema nikavih osjećaja, nevjerojatno Božje djelo. Ovaj bradati je sv. Charbel Makhlouf, monah koji je većinu života proveo u samoći - legenda, baš kao i bl. Ozana Kotorska koja je oko pola stoljeća provela kao "zazidana djevica" u samoći svoje sobice, moleći se Bogu za spas mnogih duša.
Biti monah znači ne o Bogu propovijedati, već Boga živjeti i životom ga svjedočiti. Biti molitelj, onaj koji neprestano slavi i posreduje Božju milost nebrojenim ljudima koji u tmini hode..
Žetva je velika, a radnika malo. Molite, dakle, Gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju ! (Mt 9, 37-38)
Pati bez suze, živi bez psovke i budi mirno nesretan. Tašte su suze, a jadikovke neće ublažit gorki san. Podaj se pjanom vjetru života, pa nek te vije bilo kud; pusti ko listak nek te mota u ludi polet vihor lud. Leti ko vihor što vir ga vije, ZA LET SI, DUŠO STVORENA ! Za zemlju nije, za pokoj nije cvijet što nema korijena.
Tin Ujević
Plod tišine je molitva.
Plod molitve je vjera.
Plod vjere je ljubav.
Plod ljubavi je služenje.
Plod služenja je mir.
bl. Tereza iz Kalkute
I pustinjak ima svoje getsemaske casove, jedan više, drugi manje. Nitko tko se odlučio poći za Isusom, nije pošteđen od njih. Kršćanstvo je vjera križa, put prema uskrsnom jutru ide kroz mrak Golgote.
O kartuzijancima.
Jedno molim od Jahve,
Ovo tražim
Da stanujem u domu Jahvinu
Sve dane života svojega,
Da gledam draž Jahvinu
I razmišljam o hramu Njegovu.
Psalam 27, 10
Hermano Zacarias
