subota, 09.08.2008.
Lijep subotnji dan
Krenuo sam danas popodne djedu u posjetu biciklom. Išao sam po nasipu i mislim si kako je idealno vrijeme za opuštenu vožnju i kako ću kod djeda kada se malo nauživam prirode. Odlučim se tako do Jaruna, jedan đir pa nazad kod djeda. I tako uživajuć u prekrasnom danu, sunčanom, ne prevrućem s taman malo osvježavajućeg povjetarca, gruntam si kako nikada ne nalazim vremena za sebe i neki svoj gušt. Zaista volim prirodu i sport. Baš nekako shvatim da ne vozim turistički nego da već pomalo sumanuto okrećem pedale, kao da ne znam drugačije. Valjda navika od sporta koji je prisutan u mome životu podosta, gdje kad se daje gas, daje se do daske. I nemrem se zaustavit, ko pas pušten s lanca ili dijete nakon kazne pušteno u dvorište, noge su same bježale da se možda stroga glava ne bi predomislila...
Bilo je dosta lokvi vode od jutarnje kiše koje su kao otoci bili posvuda pa sam ih morao zaobilaziti. Bilo je pusto pa sam malo nagazio pedalu i prao ka Jarunu izbjegavajuć lokve jer nisam imao blatobrana i tako je išlo do jednog trena kada sam s mislima bio tko zna gdje, izvodeći rutinski jedan manevar te izgubio kontrolu i sapleo se ni sam ne znam da li preko bicikla ili preko samoga sebe i zaplivao po šoderu bez ikave reakcije, mrtav-hladan kližući se kratko po podu kao da plivam u moru. Prašine po svuda, srećom samo pokoji trkač s pritajenim smješkom ili žaljenjem i ležim ja ko neki mulac pijani i ne znam kaj bi dalje...
Ha, pomsilim si, ne boli me ništ, valjd od adrenalina, ali hm, koji adrenalin kad sam tak nekak flegma, možda još grogiran od predugog podnevnog spavanja u kojem me prekinu znanica koja mi preporuči konert nekog Rock Svećenika na Cvjetnom Trgu u Zg.
Još si mislim, oću li zvat prijateljicu da odemo ili ne na koncert...ali nije bio adrenalin, valjda zamišljenost, divljenje ljepoti dana, prirode, trenutka.
I ništa, kaj ću sad, dignem se i skužim da me ruka i noga malo preveć boli, valjd nije ništ puklo, ma nije, mičem sa svime al me živo zanima koliko sam se oder'o jer fino sam zapliv'o !!!
Pa čak nije bilo prestrašno, površinski po cijeloj desnoj strani s podljevima i kojom kapi krvi i malo žešće na dlanu, na laktu "do koske" i koljeno onak mal dublje.
Niš novo, ko klinac sam stalno takav dolazio kući da su mi čak branili bicikle, romobile i slična vozila ali i bez njih bi dolazio krvav pa su me pitali da kako ja uvijek i baš ja i samo ja!
A tak, iz fore mislim si, možda je bio i inat ili najprije da me je bilo briga za sve.
Baš nekako sam se netom prije pada osjećao, slobodno od svega...
I šta, koja je poanta ?
Možda me na Jarunu čekalo nešto teže, kakva "mina" u obliku neke žene ili "prijatelja" s kojim sam u "dobrim" odnosima...tko će znati...ili ta moja divlja želja za malo mira i gušta u prirodi bez da me neko pila da ajmo vamo, ajmo tamo ili da nekamo žurim.
Možda je poruka - imat češ ti svoj mir, duuugo, duuugo....
Yeah, right !
Slično kao i kad sam u prvom srednje trebao igrat košarku za školu jer stariji dečki nisu htjeli ići u Beograd pa su se predomislili te mi je trener rekao " ma ne brini, ti češ se još naputovati i naigrati za školu"
Jes, počeo rat i nikad više.
Hm, ok, sad se se razlijepio ko krava po šoderu kad sam napokon se htio malo opustiti sam sa svojim zbrkanim mislima i pade !
Ok, mogu se ja strpiti, ali neće valjda jope neki rat ?!
- 23:07 -
Komentari (20) - Isprintaj - #
