|
Dva dana nakon što sam odlučio da više ne znam pisati, najviše iz panike da mi riječi više ne dolaze, sjeo sam za svjetleću tastaturu mnogih ranijih inspiracija i buljio u otvoreni dokument ispred sebe, prazan poput praznih stvari čijih bi se asociacija prije godinu dvije sjetio puno brže nego sada. Gledao bi si prste kroz koje su priče često sezale, koji su gotovo sami govorili bez previše inputa sa moje strane, bio sam samo statični spektator u jurnjavi misli koje su htjele vani iz nekih razloga koji, moguće, ne drže vodu danas. Ili, bolje, itekako drže vodu, i mnoge druge stvari, puno bolje nego prije, toliko dobro da malo što kroz njih curi, čak ni misao ili dvje, dok frustrano urlam na sebe da pišem, bato, pišem ama baš bilo što, samo pisanja radi, tko zna, možda priča izađe kada se namjanje nadaš, možda usred neke rečenice dođe neka misao koja nije znala da sve ostale igraju skrivača stoga uđe u kadar neinformirano pa ju ukradem i otmem prije nego što se uspije sakriti sa svima ostalima. Iscjedio bi ju megalomanski i pohlepno, svaku kap po tastaturi, i kako bi kapalo po tipkama tako bi riječi na papiru tvorile tu priču, neku priču, bilo koju, samo da mogu pobjedonosno uperiti prstom u nju, samo kako bi mogao reći da i dalje mogu. Skakao bi po sobi noseći malo što do bokserica, škemba bi mi skakala u proporcionalnoj sinkopi, u sikronizaciji sa mojim veseljem, mada možda malo zbunjena oko gdje je točno zabava ali spremna za nju svejedno. Susjedi bi pomislili da su u mojim odajama mnogo prljavije radnje, u tom mamljivom, primitivnom ritmu moga skakanja, čija repeticija ponekad može asocirati samo na jednu stvar u raznim pozicijama. Moje bi veselje otvorilo portal ka mojem samopoštovanju, usudio bih se reći i sigurnosti, koji se ovih dana sakrivaju u nekom odajama u koje, izgleda, nisam pozvan, jer bi samo uništio tulum pozvavši ih natrag u borbene pozicije jer su mi tamo od mnogo veće potrebe. Gledao bi plod svog rada i uzdahnuo u gesti olakšanja, dobro je, nešto i dalje kucka, nešto se i dalje skriva u meni, i dalje imam nešto za reći, nešto za reći, bilo što za reći, u strahu da ako ne govorim ne postojim, ako se ne krećem nitko me ne vidi, ako ne urlam nitko ne čuje. Stojim tako pred tastaturom kojom sam odveć puta obrisao svaki trag svakojakih pokušaja, zbunjenih namjera i podmuklih frustracija koje mi ne daju mira, te ju odložim na ladice gdje miruje, mada u zadnje dane miruje odveć za moj ukus.  |
|
Provodim svoje dane boreći se sa strahom. Od kad sam, recentno, solo ( htio sam napisati "od kad smo prekinuli" ali ne osjećam da smo neki konkretni entitet više, mislim, nije kao da "ona" više postoji da "prekine" išta, to sam samo ja sada ) imam borbe, gladijatorkse, okružen spektatorima i preprodavačima kikirikija i smokija, sa strahovima i osjećajem manje vrijednosti. Osjećam se pomalo bezvrijedno, i onaj neki skoro zaboravljeni osjećaj panike i samoće, izmješane zajedno u zlu, tupu masu koja boli kao stara masnica koja tvrdoglavo odbija otići, vratio se danas kao stari prijatelj, gost, zapravo, i sjeo na svoju uklesanu fotelju kao gospodin nalik Depresiji, koja je moje hodnike dekorirala ogrebotinama svojih pobjeda. Svaki put kada ne krenem, kada osjećam da mogu ali stanem prenaglo-prerano, ona pobjeđuje, i navikla je. No ovaj stari gost mnogo je opasniji, jer me pretvara u nešto drugo, korigira me svojih samouvjerenim, taštim prstima u neku ljusku osobe koja u sebi kao da ne sakriva mnogo bolje tajne. Kočnice svih sorata prorade unisono, postanem statični trkač od vlastitih demona, i evo me, "to si sad, opet, ti" kao da mi govori. "Ti si ova osoba sada i nije kao da mnogo toga možeš napraviti oko toga", i tu mi zadnju misao ponavlja opet i opet i opet dok valjda, kajaznam, ne povjerujem u nju. Provodim svoje dane ne slušajući ga. Sjetim je se, ponekad. Bivše. I dalje se borim da se podsjetim na lošije strane, one oko kojih smo prekinuli, valjda, čisto da izbalanciram nostalgiju koja je čitavom, debelom guzicom zauzela položaj na vagi, za koju bi kontrabalans zahtjevao mnogo bolje argumente od mojih, koji bi odmah bili veći kada bi vjerovao u njih. Proveo sam dane i dane kriveći sebe za tuđe poglede, tuđe riječi. Govore mi da moram naučiti biti sam, sprijateljiti se sa sobom dovoljno da bit sa sobom ne bude tako usamljeno iskustvo, da mi ne trebaju drugi da popunim svoje rupe, i provodim svoje dane nadajući se da su u krivu, da je ključ u veselju da veselju daš prostora da uđe, ne natrpavši si hodnike uma crnijim mislima koji imaju tendenciju zauzimati više prostora nego što im treba, kao zlocrtna optička varka koja čudi ako ne razmisliš o tome. Jer znam taj osjećaj od prije, i malo toga znam koliko znam da ga više ne želim imati, pa ga ponekad pustim da me prođe, da me uzme, da sjedne pizda na svoj tron i pravi se gazda sa svim uvjerenjem kojega mu posudim svojom darežljivošću, samo da primjeti da nije ni približno poželjan koliko osjeća da je, i možda kao gost nakon trećeg dana kada ga je, ako je vjerovati poslovicama, dosta, on ode ća spakiranim koferima i nastavi svojim cirkularnim putem prije nego što me posjeti opet, jer znam da opet hoće... ali... Ne želim provoditi svoje dane davaći im pažnju, barem ne dovoljno dugo da si umisle da neki kurac znače, što ne znače nimalo. To su floskule, dizajnirane mi od lijenosti i odustajanja da im pokažem zube, namjenjene da me koče u veselju kojeg krijem kao za bolje dane. Ne želim trošiti svoje vrijeme na borbe čije pobjede sam odnio opet, i opet, i opet, trateći si mišiće na sjenama i duhovima. Provodim svoje dane smiješeći se detaljima koji mi od prije par mjeseci ništa nisu značili. To je jedino što joj dopuštam, bivšoj, da mi ostavi. Memorije koje se smiju samnom. Niš drugo mi ne treba, biži, matere ti, ća.  |
|
Kad me ostavila, nisam imao ni najblaži dojam što se dogodilo. Imao sam, doduše, nešto do duše, što nije bila najljepša od emocija. Osjećao sam se bezvrijedno, valuta koja ne postoji ili poljubac koji ništa ne znači. Bio sam sam, u potpunosti, oko mene nije bilo nikoga. Svijet je nestao oko mene. Šetao sam po praznim ulicama zagreba, samo su se tramvaji kretali u direkcijama koje nigdje ni same nisu vodile jer ih nitko nije imao tamo voziti. Sat na trgu je stao, ili se kretao, ne znam, stajao je kada sam gledao u njega. Oko njega se sigurno ništa nije kretalo, ni golubovi koji nisu tamo više bili, niti usamljeni prolaznici koji su ih ponekad hranili kada su tamo bili. Vjetar je puhao kroz stvari ne diravši ih. Trave su ostale nepokošene. Pozivi nepreusmjereni. Samo bi prestravljeni komarci ušli u kadar, primjetili ama baš nikoga, i nestali u depresiji. Vrijeme je bilo turbulentno, jer je proljeće nestalo sa svime drugime, te se oblaci nisu mogli dogovoriti gdje idu. Sunce je sjalo jer ima svoj vlastiti neki život, ali planeta je, za sve koji su gledali, stala. Svi koji su gledali bio sam ja. Ja sam bio svi, u tom trenutku. Sve depresije i veselja koji se nisu imali na kome odmarati potražili su me po ulicama, neki su me našli, neki ne. Sprijateljio sam se sa nekima, dobri su ljudi, te emocije. U tom je trenutku svijet stao na tren ili dva. Ti su trenutci bili nešto duži za mene, koji sam jedini bio tamo da respektiram njegovo odustajanje. Mislio je, svijet, mislim, čekaj čekaj, kako se ovo moglo dogoditi? Zašto te ostavila?! Svijet nije bio jedini. Jer ništa drugo nije ostalo. Ostale su neke sorte nekontroliranih suza koje ni same nisu znale zašto izlaze, zbunjeni smo, svi mi, sve moje čestice i aorte, nije nam jasno što se dogodilo. Plačem kao izgubljen, organizam radi što se od njega očekuje, bez neke ideje zašto. Svi me gledaju; i ruke i stomak i glava i ljubav i um i kosa i čarape mi na nogama i nokti i prsti koji ju i dalje pamte, gledaju me svi kao da ja znam odgovor. Kao da ja znam što se dogodilo i kako. Uvjeravam ih tvrdoglavo da nemam pojma, da sam upućen koliko i oni, da sam dio ovoga neupoznat sa čega sam dio. Gledaju me sa nevjericom ali blagim konfortom, kao psi kojima ne možeš objasniti, baš ništa, ali kao da razumiju. Gledam ih i ja, natrag, i pokušavam im objasniti stvari, bilo koje stvari, barem samo jednu kad već groznu količinu ne kužim, no i ta jedna je izbjegavala moju komprehenziju. Komprehenzija je riječ koju sam upravo izmislio, svidjela mi se, blago je tuđeg jezika no pravit ću se da ne kužim ni to. Svijet ima tendenciju stati na tren kada se stvari, takve stvari, dogode, ili si ja tako to izmanifestiram kako bi pridodao važnost nastaloj ili nenastaloj situaciji. Ali volio bih misliti da je svijet u tom trenutku zaista stao, samo da si da vremena organizirati, isplanirati što ide dalje, i krenuti tim smjerom. Svijet je stajao do jučer navečer, kada mi je rekao da sada mora dalje i da nemre čekati više. Rekao sam, okej svijet. Kreni. Sjedio sam na toj predstavi. Nije mi se previše svidjela, sama predstava, i misli su mi lutate ponasvuda, dovoljno dugo da odem u negdjedrugost gdje znam biti kada nisam prisutan. Bili su to neki glumci i plesači i pjevači, i skakali su po svim stranama noseći svakave situacije sa sobom u kretnji, no predstava nije toliko bitna. Možda je bitnija prijateljica do mene, koju dugo nisam vidio jer imam tendenciju najdraže mi ljude diskreditirati jer moja nesigurnost i osjećaj manje vrijednosti pada samo na mrvice koje mi daju ljudi koji me ne znaju. Kreten koji jesam. Možda je bila bitnija ona i kako sam se osjećao kada sam je vidio, i kako me vratila natrag u osobu koju sam bio prije svega ovoga, prije veze, prije par godina, zapravo. Sjetila me tko sam, na način koji mi i dalje nije jasan, ali ustanovivši da mi malo čega jest jasno, ovo je za očekivati i sprijateljen sam sa time. Bio je i neki glumac unutra, koji me podsjetio na mene, i sjetio me na što volim raditi i čemu se veselim. Možda je i on imao udio u onome što se dogodilo. Kad je svijet opet krenuo, hodao sam po nasipu sa prijateljicom, tada, kada me pustilo. Slika sada bivše mi djevojke nije mi predstavljaja bol, nit veselje, mada je veselju bliže jer volim takve priče, neočekivane i lijepe kakve znaju biti, i kako je možda, ali samo možda, neosporiva ljepota života dokazana upravo tom našom kratkom pričom koja se dogodila, a možda nikad nije. Sada sam okej, i ne boli više. One memorije me samo nasmiješe, usamljenost samo zagrli, teške emocije samo prođu, i tu sam, i sve je okej. Kad je svijet krenuo, poklonio mi je pjesmu ili dvije, i bio sam jedini koji je primijetio trenutno odmrzavanje prolaznika, emocija, komaraca i priča koju svi oni čine, bez da itko primjećuje. I to su ti trenutci koje ti svijet pokloni i koje nosiš sa sobom, skupa sa melodijama riječima i osmijesima memorija koje nosiš na licu kada ti na kratko pogled pobjegne i na tren posjetiš ljude koje si volio, i biti sretan ko curica što jesi. |
|
Prije par dana na livadi parkića moje zgrade bili su maslačci, puflasti, bijeli, prije nego što postanu veseli i žuti. Gledao sam ih kroz prozor sobe sjedeći za ekranom radeći mnogo neopipljivih stvari na kompjuteru kao jeftinu no zabavnu zamjenu za neke konkretne korake u životu. Opipljive korake, u svakom slučaju. I taj neki dan, kada mi je dopizdilo sjediti u sobi, negdje u večernje sate kad je sunce već reklo svoje no ostavlja poneki argument pa se još vidi gdje hodaš u parkiću gdje se svijetla pale elektronski mrvicu kasnije jer je netko zaboravio preprogramirati im satove, izašao sam na tu livadu da napravim nešto što mi je davni, danas nepoznati prijatelj radio u osnovnoj; trčao je kretenski preko maslačaka, raspršujući ima one bijele pizdarije posvuda, te se ponosno osjećao nadasve kreativno par dana kasnije kada njegov trk urodi plodom i žute varijante istog cvijeta rastu kao njegovi tragovi na livadi. Nisam trčao ( piše li se to zaista sa č, nemrem se sjetit ) kada sam izašao taj dan, više sam šetuckao, čak i bez mobitela u ruci no sa rukama u džepovima, zaustavivši se tu i tamo da jedan po jedan nogom raspršim, dok me neki mlađi par koji je sigurno, barem se nadam, kontemplirao o nemoralnim radnjama savršeno moralnih zamisli dok ja nisam došao i stvorio im publiku, gledao sa ljuljačka sa kojima sam kao klinac padao tu i tamo. I nakon te zaista kratke šetnje kojom sam se uvjeravao da sam napravio dovoljno za svoje fizičko i psihičko zdravlje, na livadi je ostalo svega desetak netaknutih maslačaka. I kada sam sjeo natragu svoju sobu sa pogledom na livadu, osjećao sam se blago uzbuđeno u iščekivanju žutoga veselja koje zasigurno slijedi. Danas me ujutro probudila ona voziva kosilica koja me često asocira na mladost. Budila me oko osnovne također, i malokad sam joj se veselio, pogotovo živeći u prizemlju gdje prolaze sa druge strane zida. Livada je prazna sad. Trava je i dalje tamo, jer malokad nije, ali maslačaka nema, unatoč mojim nadanjima da sam im na kratko dao veselje, ili barem put ka veselju.  |
|
Miris auta moje majke, na ljeto Vozi me od točke a do b Vozim magistralom, šatro iz romantike, iz zvučnika mi svira, opet, jedini cd jedini cd Još imam koju kunu, nisam još za nizašto Ili koja god valuta još i vrijedi trenutno Podignem si šator gdje me zvijezde gledaju Ostat kolko mogu, ako me ne steraju Već peti dan za redom izbjegavam novine Da ne odaju dane koji brzo prolaze Crno me na bijelo sve više prestravljuje Da ne kvare mi sada moje pustolovine Cesta je prazna Čak ni semafori ne rade Ova era je rekla svoje Ja sam jedina budala koja vozi na more Miris auta moje majke, na ljeto Smješim se dok doma okrećem Sa praznim rezervarom možda baš i ne stignem Živjet ću gdje stane, pa nek stane bilo gdje  |
|
Svijet ima tendenciju ne odgovarati na pitanja čiji bi ti odgovori mnogo pomogli u mnogim zadanim trenucima. Ja sam, recimo, ne, ozbiljno, "recimo", ajdmo svi izreći to na glas ili "recimo" nema pretjerano smisla, osim ako čitate na glas, nekome, ili sebi, ili što već, no čekaj pobjegla mi misao, dakle ja sam recimo, ili ne recimo, što već, stravično izgubljena osoba. Ono što je stravično u spomenutoj izgubljenosti je, valjda, što nisam siguran jesam li, zapravo. Jer ako znaš da si izgubljen više si siguran nego ako ne znaš jesi li, imaš od kuda krenuti; izgubljen sam. Dok je nebo, na zemlji smo. Zadatak je fantastično jasan, pronađi se u prostoru i prestani biti izgubljen. Putokazi, buraz, ili karte, appovi na telefonima, kompasi i mahovina za koju nikad nisam bio siguran kako izgleda, Zvijezda Sjevernjača, ili, jebemu, pitaj škvadru u prolazu, malo kad su ljudi toliko pristojni nego kada daju smjernice. Valjda ih automatski stavljaš u poziciju nadmoći. Valjda znaju više od nas u tom trenutku. Možda je to dobar osjećaj. Ako ne ništa, znam gdje sam, a to je više nego što zna ovaj tip ispred mene, blago zbunjenim pogledom na licu pokušavajući vizualizirati stabla i kućice i ulice koje mu opisuješ, okej, imam dojam da lijevo vodi desno i natrag ima tendenciju izgledati isto kao naprijed samo u kontru. I onda se nađeš, manje zbunjenin pogledom, u onom prijelaznom si periodu između izgubljenosti i orijentacije, jesam tu, jesam, evo me. No to nije izgubljenost o kojoj govorim, mada zapravo je, ne, govorim o izgubljenosti kada nisi siguran jesi li izgubljen. Što ako pogledam iza onog ugla i nemam ni najblažu ideju gdje iza ugla vodi i gdje bi mogao završiti ako iza ugla odem? Koja je svrha tog ugla ako kurca ne znam kamo vodi. Tko je taj ugao tamo stavio i zašto. Kakve su mu namjere bile. Ugao je zajeban za izmanifestirati. Moraš, ono, sagraditi dva zida koji idu i špic, po mogućnosti da sa zidovi grade nešto suvislo, mada je suvislo riječ koju ne volim jer nije dovoljno sanjiva, stoga ju možda baš u tom negativnom kontekstu koristim ovdje, no tko će ga znat. Ja sigurno ne. Jer sam izgubljen. Ako zaista jesam. Oko čega nisam siguran jesam li. Ljudi mi turaju ( turaju je bezobrazno sugestivna riječ ) karte u ruke, grle me jednoručno dok drugoručno pokazuju prstima u stabla ili smjerove koji ne spadaju u bontonsku ideju "ne pokazivati prstima", jer kako mi možemo biti sigurni kako se stabla ili ulice ili planine osjećaju kada pokazujemo prstima u njih, možda imaju iste osjećaje kao kada ih upiremo jedni u druge, mada mi i dalje nije jasno zašto bi taj osjećaj bio išta manje nego divan, mislim, zagonetan je, ne mora automatski biti pogrdan. "Vidi njega" rekla bi misao iza prsta, "u, elem, jebo te, kako je zgodan", "o, ona je sigurno izuzetno vrijedan osoba" ili "mmm, vidi mu dokoljenke" ili što već, zaista, namjere iza upiranja prstiju ovise samo o osobe iza prsta, što je više-manje karakteristika svih simbola ili riječi ikad igdje, ne možeš okriviti ni prst ni riječ nego namjeru osobe koja ih korsti, no ajde, nije bitno, dakle ljudi oko mene upiru svojim prstima u manje uvrijeđene smjerove koji su mudriji no mi pa ih to ne dira previše, upiru dakle u namjeri da mi pomognu u orijentaciji, mada nisam siguran trebali mi baš orijentacija, i zašto je riječ "orijent" unutra, nisam siguran jesam li na orijentu, niti što je to točno. Ono što me zbunjuje, doduše, ne, ozbiljno, baš do duše me zbunjuje, onaj dio između nadživota i što god je ovo, zbunjuje me ta sigurnost tih ljudi tih namjera tih prstiju koje upiru tako sigurno uz smjerove za koje su svi sigurni kamo vode. Kako pobogu možeš biti siguran gdje išta vodi igdje, i kako se usuđuješ osjećati tamo samouvjereno. Samouvjerenost je izuzetno dosadna, moraš biti dovoljno nesiguran da se pitaš, jer ako se ne pitaš nikakvi dogovori nisu u prilici stići, mislim, čekaju iza ugla, spremni su, no poradi kojekakvih semantičkih razloga ne mogu doći dok se ne pitaš neki kurac, čekaju svoj znak, ne mogu doći nepozvani jer je to nepristojno, i nisi siguran možeš li ih sortirati u pravovaljane ladice mozga ti ako dođu bez etikete, ej, buraz, ja sam odogovor na ovo i ono. Mislim, moraš se pitati da nešto stigne? Moraš biti izgubljen da se nađeš? Moraš li? Vidiš ovo je zanimljivo. Prsti su me doveli do ovog pitanje. I prsti mi ne daju odgovor. Kako mogu napisati toliko riječi samo da stanu stizati kada ja nisam siguran kamo idu? Kako ih nisam navikao do sada? Tko će ga znat. Ja sigurno ne. Jer je tako zabavnije.  |
| < | travanj, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
