12.04.2014., subota


Prekinuli smo neki dan, i boli.

Prije par dana na livadi parkića moje zgrade bili su maslačci, puflasti, bijeli, prije nego što postanu veseli i žuti. Gledao sam ih kroz prozor sobe sjedeći za ekranom radeći mnogo neopipljivih stvari na kompjuteru kao jeftinu no zabavnu zamjenu za neke konkretne korake u životu. Opipljive korake, u svakom slučaju. I taj neki dan, kada mi je dopizdilo sjediti u sobi, negdje u večernje sate kad je sunce već reklo svoje no ostavlja poneki argument pa se još vidi gdje hodaš u parkiću gdje se svijetla pale elektronski mrvicu kasnije jer je netko zaboravio preprogramirati im satove, izašao sam na tu livadu da napravim nešto što mi je davni, danas nepoznati prijatelj radio u osnovnoj; trčao je kretenski preko maslačaka, raspršujući ima one bijele pizdarije posvuda, te se ponosno osjećao nadasve kreativno par dana kasnije kada njegov trk urodi plodom i žute varijante istog cvijeta rastu kao njegovi tragovi na livadi. Nisam trčao ( piše li se to zaista sa č, nemrem se sjetit ) kada sam izašao taj dan, više sam šetuckao, čak i bez mobitela u ruci no sa rukama u džepovima, zaustavivši se tu i tamo da jedan po jedan nogom raspršim, dok me neki mlađi par koji je sigurno, barem se nadam, kontemplirao o nemoralnim radnjama savršeno moralnih zamisli dok ja nisam došao i stvorio im publiku, gledao sa ljuljačka sa kojima sam kao klinac padao tu i tamo. I nakon te zaista kratke šetnje kojom sam se uvjeravao da sam napravio dovoljno za svoje fizičko i psihičko zdravlje, na livadi je ostalo svega desetak netaknutih maslačaka. I kada sam sjeo natragu svoju sobu sa pogledom na livadu, osjećao sam se blago uzbuđeno u iščekivanju žutoga veselja koje zasigurno slijedi.

Danas me ujutro probudila ona voziva kosilica koja me često asocira na mladost. Budila me oko osnovne također, i malokad sam joj se veselio, pogotovo živeći u prizemlju gdje prolaze sa druge strane zida. Livada je prazna sad. Trava je i dalje tamo, jer malokad nije, ali maslačaka nema, unatoč mojim nadanjima da sam im na kratko dao veselje, ili barem put ka veselju.





- 14:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>