|
Dva dana nakon što sam odlučio da više ne znam pisati, najviše iz panike da mi riječi više ne dolaze, sjeo sam za svjetleću tastaturu mnogih ranijih inspiracija i buljio u otvoreni dokument ispred sebe, prazan poput praznih stvari čijih bi se asociacija prije godinu dvije sjetio puno brže nego sada. Gledao bi si prste kroz koje su priče često sezale, koji su gotovo sami govorili bez previše inputa sa moje strane, bio sam samo statični spektator u jurnjavi misli koje su htjele vani iz nekih razloga koji, moguće, ne drže vodu danas. Ili, bolje, itekako drže vodu, i mnoge druge stvari, puno bolje nego prije, toliko dobro da malo što kroz njih curi, čak ni misao ili dvje, dok frustrano urlam na sebe da pišem, bato, pišem ama baš bilo što, samo pisanja radi, tko zna, možda priča izađe kada se namjanje nadaš, možda usred neke rečenice dođe neka misao koja nije znala da sve ostale igraju skrivača stoga uđe u kadar neinformirano pa ju ukradem i otmem prije nego što se uspije sakriti sa svima ostalima. Iscjedio bi ju megalomanski i pohlepno, svaku kap po tastaturi, i kako bi kapalo po tipkama tako bi riječi na papiru tvorile tu priču, neku priču, bilo koju, samo da mogu pobjedonosno uperiti prstom u nju, samo kako bi mogao reći da i dalje mogu. Skakao bi po sobi noseći malo što do bokserica, škemba bi mi skakala u proporcionalnoj sinkopi, u sikronizaciji sa mojim veseljem, mada možda malo zbunjena oko gdje je točno zabava ali spremna za nju svejedno. Susjedi bi pomislili da su u mojim odajama mnogo prljavije radnje, u tom mamljivom, primitivnom ritmu moga skakanja, čija repeticija ponekad može asocirati samo na jednu stvar u raznim pozicijama. Moje bi veselje otvorilo portal ka mojem samopoštovanju, usudio bih se reći i sigurnosti, koji se ovih dana sakrivaju u nekom odajama u koje, izgleda, nisam pozvan, jer bi samo uništio tulum pozvavši ih natrag u borbene pozicije jer su mi tamo od mnogo veće potrebe. Gledao bi plod svog rada i uzdahnuo u gesti olakšanja, dobro je, nešto i dalje kucka, nešto se i dalje skriva u meni, i dalje imam nešto za reći, nešto za reći, bilo što za reći, u strahu da ako ne govorim ne postojim, ako se ne krećem nitko me ne vidi, ako ne urlam nitko ne čuje. Stojim tako pred tastaturom kojom sam odveć puta obrisao svaki trag svakojakih pokušaja, zbunjenih namjera i podmuklih frustracija koje mi ne daju mira, te ju odložim na ladice gdje miruje, mada u zadnje dane miruje odveć za moj ukus.  |
| < | travanj, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
