|
Imam priču za ispričat. Stoji tu ispred mene kao razlog za postojanje. Uvjerava me u sebe kao kontrast fotografije u crno bijeloj tehnici. Naravno da bi ta rečenica moga imati više smisla kad bi htjela ali odustao sam od nasilnog pronalaženja onoga što je već izašlo. Što bi sada trebao? Diskardrirati rečenicu samo zato što mi se ne sviđa? Abortirati ju kao dete u kontenjer? Ne, jok, tu je i sad će ostat ovdje, kao ženidba u crkvi ili fleka na obleci za koju ti baka uporno ponavlja da "je, to ti ne bu dole". To bu tu kao čikom rupa u tajcama. Ne bih znao. Tajce ne nosim. Ali sam siguran u rupe na njima. Seksi su. Toliko znam. Imam priču za ispričat jer se mlati iz tijela mi kao čudovišta iz mraka. Znaš da su tu mada nemaš pojma gdje i kako izgledaju. Ima ta jedna djevojka koja me naučila da riječ "čudovište" ne podrazumijeva "monstruma", između svih ostalih stvari koje me naučila. Volio bi, pravi egomanijakalni mužjak koji jesam, ostaviti dojam da su ostale lekcije seksualne prirode, no nisu, kako se nikad nismo seksali. Valja biti iskren i kada ne trebaš. Sada je i ta informacija vani pobjedonosno, kompletno nezavisna o mojim željama koje, uvjeravam se, znaju što žele. Djevojka je sada na drugoj strani nacije nam, papcima u moru i onim osmjehom na licu kojega niste vidjeli stoga ga je đabe opisivati, osim napomene da mu rijetko kada vjerujem. Ovo je, nota bene, bila crta koju sam morao preći kako bi joj ne poslao ovaj tekst, mada sam mislio da možda budem. Ne želim da zna da ne vjerujem njenim osmjesima. Lažni su kao i moji, stoga ja bih znao. Jedina je razlika, znam što leži iz mojih, do li iza nje nemam ni najblažu ideju. Znam da je lijep, i da je lijepa dok se smiješi, i malo što drugo. No možda je to jedino što moram znati. Možda jedino što je dala da znam. To, i da čudovište ne podrazumijeva monstrume. Imam ju, priču, u glavi i ona ide van htio ne htio, zato sam ovdje, prstima na crnoj svjetlećoj tastaturi po pet put prestancima unatoč. Stanem kada iskočim iz tijela i uđem u tijelo nesigurnosti, uvjerim se u nepostojeće paragrafe spomenute priče i šapnem si da odustanem, viš da niš ne curi, mak na konac bez da tera, nije Titanik u vazduh. Što je poslovica koju sam upravo izmislio, to sa Titanikom, slobodno ju usmjerite ka svakodnevnim elokvencijama vam. Ideja je da se Titanik nije u prazno sudario, već u nešto konretno. Stoga suoči se sa konkretnim. Kontekst može biti dezerterski, "nemoj bježat već se baci u koštac – nije Titanik u prazno", ili u negaciji problema – "problem neće nestati sam – nije Titanik u prazno". Mislim, kontekst je podložan promjenama, "Titanik" je fleksibilan, zadovoljan sam. Priča kreće sa "ja sam tip koji će u sredini ove priče dobiti što želi", i to je sve što o njoj znam. Također znam, kraju prošle rečenice unatoč, da se ta priča prostire preko svih priča ikada, koje ću pričat ili ne, u prazno ili nekome. Jer često dobijem što želim. Tako i spomenutu djevojku. Sve nakon toga nekako splasne. Možda bih trebao željeti "držati" ono što želim. Možda bi trebao... možda bi trebao DOBITI ono što želim. Možda bi trebao dobiti, ono, TO što želim. Možda mi treba biti jasno što želim, je što želim reći upravo manje jasnim načinom ali mi je zabavno tako. Stoga vračam se na isto. Ovaj blog mi ne da predaleko. Nije "Hallo Darkness My Old Friend", nije "Ja Bi Mogo Da Mogu, Ja Bi Znao Da Znam", nego je neko nedorečeno htijenje. Je li htijenje riječ ili ne nisam u potpunosti siguran ali čini mi se točnim, ako ne baš najspretnijim rešenjem. I mada želim pisati o njoj sada, papkima joj u moru i sve to, nije ona koliko sam ja, nije zaljubljenost koliko je projekcija, nije Titanik u prazno. Razbih zid, upravo. Manje vam je jasno kakav koliko je meni. Ali bilo je bitno da bude razbijen.  |
|
Sreo sam tog tipa, par puta već, po tramvajima i stanicama istih po gradu. Ima velke debele usne i često fura algoritam vrećicu punu svega osim knjiga, ima neki ruksak na leđima koji liči na one kakve klinci nose na ekskurzije dok im se ekskurzije i dalje čine kao kul stvar. On žica pljuge, i to sasvim neumjesno, bez dobar dan, bez oprosti, imaš možda cigaretu, a nepušać koji jesam, najćešće je nemam, stoga on ode bez odgovora i nestane žicati dalje. No način na koji on to radi, taj unutarnji monolog kojeg vrti u glavi, žicaj pljugu žicaj pljugu, od osobe do osobe, te način na koji ju popuši u zagrebačkoj minuti ne stigavši otresti pepeo sa cipela u potrazi za novom... Možda ne žica pljugu koliko pogled. Možda mu ne treba cigareta koliko ne zna kako drugačije doprijeti do ljudi. I pomalo sam ljubomoran na jednostavnost pušačke solidarnosti. Taj neki način univerzalne konekcije, pa mada na sekundu. Ima ta pjesma koju slušam, evo upravo, koju sam otkrio njenoj popularnosti unatoč tek nedavno, čija je jedina perkusija zvuk krijesa na upaljaču u jeci, kao signal u magli za umorne plesače. Vuče te na ples u dimu. I tam ih vidim, hiljade nad hiljadama pušaća, spojeni dimom kao psi maslačcima, čagaju u sporom ritmu povezani jednostavnošću tog pitanja; imaš li cigaretu? Imaš zagrljaj viška? Ej, imaš možda fuk. Imaš razgovor za mene? Imaš rame za plakanje? Nije da volim plakat na ramenu ali ako imaš jedno prolagodit ću se. Imaš li koljena za prisloniti glavu na i začorit? Hoćeš li na tren proći mi prsima kroz kosu? Mogu li ti obavijat struk rukama, stisnut uza sebe? Mogu li ti zagrist gornju usnu? I otić. Jedan čin, odcjepljen. Jedna konekcija u kutijici.  |
| < | srpanj, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
