|
Ponekad te pogledam iz daljine, stalkerski, i osjećam se krivo. Kao da bih trebao prići i predstaviti se. Zemem te za ruku šeretski, stisnem je, uputim koncentraciju na ime koje izlazi iz mojih ustiju, te u svu fleksibilnost prvog dojma, i totalno zaboravljam saslušati ono što dolazi sa druge strane, pa se pravim da sam čuo i zapamtio, što nisam, što ću požaliti kasnije no ne dovoljno brzo da priznam da nisam slušao i pitam iznova, što čak i ako napravim rezultira ponovnom gubljenju pamćenja nakon sekundu dve tvoje izgovorene riječi. Kasnije ćeš me skužit, no možda i ne, pa je to neki prihvatljiv rizik; kojeg zapravo na radim svijesno. Neka bazična nesigurnost me tjera da se koncentriram na sebe i svoje ime, koje znam napamaet, kretenu, što će ti tolika koncentracija, no način na koji ga izgovorim, e to je bitno. Valjda. Koliko ja znam. A ne znam puno. Pogotovo kad te gledam u oći. Jedan od ovih dana ću nonšalantno pokrenuti konverzaciju o njihovoj boji, kunuvši se da su zelene mada ćeš me uvjeravati da su samo svijetlo smeđe. Nema veze, prelijepe su, izgovorio bih, praveći se da nisam primijetio da se upucavam besramno, ne, samo gledam ispred sebe i brzo mijenjam temu. Čekam, doduše, dok gledam ispred sebe glumivši nezainteresiranog, da ti glava tilta i da me pogledaš nasmješena. Prva sljedeća rečenica sa moje strane je kretenski nepotrebna, samo je izgovorim da je se riješim, da se riješim konvencije prve sljedeće rečenice kako bi dovela do druge, koja će možda i biti mrvicu pametnija, no svejedno nepotrebna jer služi samo svrsi pravenja se kul, što nisam kad sam kraj tebe, ne, ali sam jebeno odličan u pravljenju. I prolazi mi kroz glavu što se događa sa tvoje strane, razmišljaš li o ičemu, pali li ovo moje imalo. Volio bi ući u tebe, ne kurcem već umom, pročavrljati ti sa najvećim demonima, zbijenima u kut no stvarno simpa, zapravo. "Auč, tu vas gura a?" pitao bih vidjevši ih stisnute u kut pored ormara između aparata za kavu i klavira. "Samo dok si tu." Rekao bi prvi glas, "odi što prije molim te netko mi stoji na prstima" rekao bi drugi. "A fakat sori; mora da se trudi sakriti vas. To je valjda dobro ne?" "Kako za koga. Al ej, ja sam Nesigurnost, drago mi je. Ova pored mene je Panika, a skorz iza, ne vidi se, je Ponos." "Drago mi je, stvarno je. Imam par prijatelja za vas u svojoj glavi, mislim da bi ste se odlično slagali." "Odlično! Priredi čajanku." "Budem." "Krasno. No možeš li sada, molim te, napustiti njenu blizinu kako bi mogli van odavdje." Mali glasić u pozadini vikne "DA!" "Budem ali stvarno bi trebao uputu ili nešto." "Jel? Što hoćeš? U gaće, u herc, u um?" "...Iskreno, u gaće pa u um." "Nisi ljubavni tip, a?" "Bojim se srca." "With good reason. Krvavo je unutra." "..." "Okej, gaće – dotakni joj prste na rukama nježno ali odlučno, stisni pri pozdravu i odlasku, a do tad joj dva puta gledaj u usne ali tako da primjeti." "Prsti, usne, okej..." "A um... Čuj u umu smo mi. Nije mi baš u najboljem interesu da nas steraš odavdje. "Zašto bi vas sterao? Pa simpa ste!" "Ti bi bio razlog da nas dovede redu, stera, ukroti." Nešto mi govori dok joj buljim u uho, kao da me katapuliralo van kroz isto, i sad sam opet kraj nje, opet u kompletnoj nepažnji ka onome što mi govori, nego stanem jer je semafor ispred, mada je zeleno, krenem joj govoriti o glazbi koju slušam i pogledam joj u usne, no ne mogu biti siguran je li primjetila pa joj gledam u oči, pa natrag dolje da ne bi pomislila da mi se ne sviđaju njene usne, al opet ne kužim gleda li pa mi oči idu kao ping pong gore dolje i izgledam vrlo zbunjeno. Ako išta od ovoga i primjećuje nisam siguran ostavlja li dobar dojam. Sad je pak crveno ali se brže bolje pozdravim i primim ti ruke, i nadasve viješno nježno nonšalantno stisnem prste, i odem preko crvenog gdje me skoro pokupi crveni mercedes nekog taksista koji vozi neku ljubav mog života koji nikada neću poznat, koja me primjeti kroz prozor uz neki unutarnji komentar da sam sladak i zaboravi me za koju minutu, a ja, krenen, primjetim samo lokvu koju je taksist napravio na mojim hlaćama svojim prolaskom. Ti, na drugu ruku, se nasmiješ, i napraviš mental note da me pozoveš na pivu uskoro. Ja pak, iznenađen tvojim osmjehom, stanem na sekundu ukopan, kao da me miris prolazne ljubavi trenutno osvijestio što gubim, i gledam oko sebe mahnito u potrazi za njegovim izvorom, no dekoncentrira me voda na hlaćama, pa odustanem. Tek kasnije, za dan dva, sjetim se lica u taksiju. I ovisim samo o rekolekciji moje ljubavi, u nadi da će njeni demoni reći nešto tipa, the feeling is mutual, dear...  |
|
Postoje lampe u parkiću moje zgrade koje tu nisu bile kada sam bio mlad. Ne, tada je bio mračan I misteriozan, ali ne zbog nestašice ulične rasvjete nego zbog mogućnosti koje mrak sadrži. Park u kojem sam pobjegao nakon prvog horora gdje se marioneta pretvorila u monstruma, i park gdje sam bio prozvan kraljem vrtuljka, jer sam vrtio najbrže i jer mi nikada nije bilo zlo. I kako će? Kad se vrtiš, svijet se vrti sa tobom. Lampe su se stvorile jednog dana, nečijim argumentom da se narkomani straše žarkog svijetla jer ih podsjeća na svijetlo na kraju tunela. Narkomani su se nastavili skupljati, mada u najmračnije kuteve čiji je nastanak rezultat manjka vještine urbanog planera ili koji je god bio individualac zaslužan za pozicioniranje svijetala. Možda je iz solidarnosti ostavio taj kutak, znajući puno bolje od nekih da svijetlo ne pokriva mrak koliko mrak čeka svoj trenutak. Njegov trenutak stiže u zoru po zimskom računanju vremena, kada svijetla odu prerano a sunce ne jebe ljudska očekivanja i rasporede, i kada u tom blaženom konsenzusu trenutaka kada sunce još nije stiglo a automati vjeruju da jest, mrak se rasprosti kao umoran pes po tepiju odmora nakon šetnje. Nije da ostane predugo, ali daje vremena da njegov misterij, njegova magija na trenutak obilježi parkić moje mladosti, u kojemu sam zakopao toliko puno izgubljenih zaključaka koji su tada izgledali kao da vrijede puno više nego što izgledaju danas. A, djevojke su lijepe? Aha, kiša ima blago metalan okus? O, vrijeme uvijek stigne kada moram doma. A, igranje je dobro. Nije da imam neku žarku preferencu promatrati taj parkić kao izgubljeno djetinjstvo koje zaista nisam izgubio, pa eto pred licem mi je, i nije da mi mladost žarko nedostaje mada lažem planeti, univerzumu i vama kada to kažem, ali taj misterij mraka kao i misterij svijetla i misterij ove planete je ono što me činilo djetetom, ono što me i dalje čini djetetom koje nikad ne želim prestati biti. Misterij mraka koji se skriva u meni no sa nestašicom misterija. Moj mrak sjaji u požudi. Otvara se kao vrata Morije i upija sve što u nj uđe, speak frend. U njem kročim beztežinski, moje su ruke beskonačne, moje su fantazije čiste. I strašne, ponekad. Mrak je svoj vlastiti entitet, ali je unutra ono što u njega gurnemo, i kada opet dođe valjda je tamo da opet posudimo ono što smo mu dali na čuvanje. No lampe svijetle automatski u mojem parku. Pale se i straše sjene ća iza drveća, klupica i vrtuljka. Crvena je, natrijeva, i prodire kroz rupe mojih roleta kao magnetsko svijetlo NLO'a koji me stigao ukrasti, što je ono što si kažem kada zaklopim oći i odem u svoj mrak, tamo negdje duboko, gdje ću mozgu dopustiti da radi ono što po svijetlu nije htio, iz kojeg god razloga. Neka se magla ušuljala dok sam ovo pisao. Bijela je i tiha. Vani je južnjačka kiša po ostacima snijega kojega volim koji je gnjecav ali nasmješen jer zna da će se vratiti eventually. I kao da me slušalo, zove me maglom vanka. Ima i svijetlo svojih misterija.  |
|
Tjeskoba pukuca na vrata tako inkognito da je pustiš unutra uz "dobar dan" i smjšekom, te ona uđe, vrhunski zamaskirana fejk brkovima i naočalama koje se ne udostoji ni spustiti koračajući unutra, ne, nego produži do sofe, potera sjenu sigurnosti koju je ostavila jer se bavi drugim zanimacijama trenutno za koje joj sjena ne treba, sjedne, raskomoti se, baci noge na stolić do, i tek onda, tek onda spusti masku i veli dobar dan natrag, zbunjenome meni koji i dalje drži vrata promatrajući guzu gošće debatirajući što sa njom ne valja, lepa je al nešto tu ne štima. Tada, znajući da me zajebala, zatvaram vrata pogubno bez da pogledam stiže li još tko, vraćam se u dnevnu sobu uma, sjedam na svoj dio sofe i pretendiram da sam solo, no ova do me gnjavi sa pitanjima o programu na televiziji koju gledamo, veliki flat screen koji pokazuje naočigled mi dostupno u stvarnom životu, te bi promjenila kanal, jer ovo je dosadno. Tjeskoba je kao stari frend kojeg znaš od djetinjstva u kojem si ga volio no koji se promjenio dok smo starili i nikada ga nisi imao vremena odjebati kako spada. Uvijek se nađe onaj argument koji odvjetnički smatra kako se tako stari prijatelji ne stiču tako lako stoga ih vrijedi čuvati. Ne kažem da smo tjeskoba i ja stari frendovi, mada se znamo već par godina, ali nekako je, ono, moja. Time me drži na toj sofi. Ne smješkom i obećanjima. Ne idealiziranim liriksima Nirvane kako mi nedostaje biti tužan. Ali, buraz, to sam ja, tvoja tjeskoba! Kaže ona bez uskljičnika kojega sam stavio samo zato što mi se činilo da dobro izgleda na kraju te rečenice. Tjeskoba je umišljena gadura koja nema potrebu objasniti od kud dolazi ili što donosi, kao djed mraz koka kole koji u svojoj vreći kapitalizma taji samo tajne. Ona je gospođa u godinama koju se ne pita koje su. I ne gledaj u njenu vreću jer nisi zaslužio. Razgovaraj samnom satima, kao davna rodbina koju posjetiš blaganima stoga moraš biti pristojan, i možda ti dam hint što je u vreći. Ali samo hint. Ne bi htjela da me više ne posjećuješ, kaže ona. Ovdje su kolači uvijek friški. Topla čokolada uvijek miriši. A ukoliko pobjegneš predaleko znaj da tobolac pun je krivnje. Tjeskoba pusti kada na vrata pokucaju prijatelji iz stana do, koji znaju već odavno kada treba pokucati. Tjeskoba je kao T Rex, njen je vid baziran na pokretu. Ako stojiš dovoljno mirno, ne vidi te. Stoga sjediš i dišeš, svaki udah tjera ju dalje. I onda, kada si je odpuhao dovoljno daleko, ona nestaje, jer gospođi smeta propuh, sjena se sigurnosti ustanovi natrag na sofi, zagrliš ju, pitaš gdje li je vlasnik, ona namigne, i to je to.  |
| < | siječanj, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
