Marketing
Sjedimo u vrtu, nasukani na suhom.
Postoje lampe u parkiću moje zgrade koje tu nisu bile kada sam bio mlad. Ne, tada je bio mračan I misteriozan, ali ne zbog nestašice ulične rasvjete nego zbog mogućnosti koje mrak sadrži. Park u kojem sam pobjegao nakon prvog horora gdje se marioneta pretvorila u monstruma, i park gdje sam bio prozvan kraljem vrtuljka, jer sam vrtio najbrže i jer mi nikada nije bilo zlo. I kako će? Kad se vrtiš, svijet se vrti sa tobom. Lampe su se stvorile jednog dana, nečijim argumentom da se narkomani straše žarkog svijetla jer ih podsjeća na svijetlo na kraju tunela. Narkomani su se nastavili skupljati, mada u najmračnije kuteve čiji je nastanak rezultat manjka vještine urbanog planera ili koji je god bio individualac zaslužan za pozicioniranje svijetala. Možda je iz solidarnosti ostavio taj kutak, znajući puno bolje od nekih da svijetlo ne pokriva mrak koliko mrak čeka svoj trenutak. Njegov trenutak stiže u zoru po zimskom računanju vremena, kada svijetla odu prerano a sunce ne jebe ljudska očekivanja i rasporede, i kada u tom blaženom konsenzusu trenutaka kada sunce još nije stiglo a automati vjeruju da jest, mrak se rasprosti kao umoran pes po tepiju odmora nakon šetnje. Nije da ostane predugo, ali daje vremena da njegov misterij, njegova magija na trenutak obilježi parkić moje mladosti, u kojemu sam zakopao toliko puno izgubljenih zaključaka koji su tada izgledali kao da vrijede puno više nego što izgledaju danas. A, djevojke su lijepe? Aha, kiša ima blago metalan okus? O, vrijeme uvijek stigne kada moram doma. A, igranje je dobro. Nije da imam neku žarku preferencu promatrati taj parkić kao izgubljeno djetinjstvo koje zaista nisam izgubio, pa eto pred licem mi je, i nije da mi mladost žarko nedostaje mada lažem planeti, univerzumu i vama kada to kažem, ali taj misterij mraka kao i misterij svijetla i misterij ove planete je ono što me činilo djetetom, ono što me i dalje čini djetetom koje nikad ne želim prestati biti. Misterij mraka koji se skriva u meni no sa nestašicom misterija. Moj mrak sjaji u požudi. Otvara se kao vrata Morije i upija sve što u nj uđe, speak frend. U njem kročim beztežinski, moje su ruke beskonačne, moje su fantazije čiste. I strašne, ponekad. Mrak je svoj vlastiti entitet, ali je unutra ono što u njega gurnemo, i kada opet dođe valjda je tamo da opet posudimo ono što smo mu dali na čuvanje.
No lampe svijetle automatski u mojem parku. Pale se i straše sjene ća iza drveća, klupica i vrtuljka. Crvena je, natrijeva, i prodire kroz rupe mojih roleta kao magnetsko svijetlo NLO'a koji me stigao ukrasti, što je ono što si kažem kada zaklopim oći i odem u svoj mrak, tamo negdje duboko, gdje ću mozgu dopustiti da radi ono što po svijetlu nije htio, iz kojeg god razloga.
Neka se magla ušuljala dok sam ovo pisao. Bijela je i tiha. Vani je južnjačka kiša po ostacima snijega kojega volim koji je gnjecav ali nasmješen jer zna da će se vratiti eventually. I kao da me slušalo, zove me maglom vanka. Ima i svijetlo svojih misterija.
Post je objavljen 21.01.2013. u 13:16 sati.