Marketing
Nisam ni znao da ovo želim reći.
Ponekad te pogledam iz daljine, stalkerski, i osjećam se krivo. Kao da bih trebao prići i predstaviti se. Zemem te za ruku šeretski, stisnem je, uputim koncentraciju na ime koje izlazi iz mojih ustiju, te u svu fleksibilnost prvog dojma, i totalno zaboravljam saslušati ono što dolazi sa druge strane, pa se pravim da sam čuo i zapamtio, što nisam, što ću požaliti kasnije no ne dovoljno brzo da priznam da nisam slušao i pitam iznova, što čak i ako napravim rezultira ponovnom gubljenju pamćenja nakon sekundu dve tvoje izgovorene riječi. Kasnije ćeš me skužit, no možda i ne, pa je to neki prihvatljiv rizik; kojeg zapravo na radim svijesno. Neka bazična nesigurnost me tjera da se koncentriram na sebe i svoje ime, koje znam napamaet, kretenu, što će ti tolika koncentracija, no način na koji ga izgovorim, e to je bitno. Valjda. Koliko ja znam. A ne znam puno. Pogotovo kad te gledam u oći. Jedan od ovih dana ću nonšalantno pokrenuti konverzaciju o njihovoj boji, kunuvši se da su zelene mada ćeš me uvjeravati da su samo svijetlo smeđe. Nema veze, prelijepe su, izgovorio bih, praveći se da nisam primijetio da se upucavam besramno, ne, samo gledam ispred sebe i brzo mijenjam temu. Čekam, doduše, dok gledam ispred sebe glumivši nezainteresiranog, da ti glava tilta i da me pogledaš nasmješena. Prva sljedeća rečenica sa moje strane je kretenski nepotrebna, samo je izgovorim da je se riješim, da se riješim konvencije prve sljedeće rečenice kako bi dovela do druge, koja će možda i biti mrvicu pametnija, no svejedno nepotrebna jer služi samo svrsi pravenja se kul, što nisam kad sam kraj tebe, ne, ali sam jebeno odličan u pravljenju. I prolazi mi kroz glavu što se događa sa tvoje strane, razmišljaš li o ičemu, pali li ovo moje imalo. Volio bi ući u tebe, ne kurcem već umom, pročavrljati ti sa najvećim demonima, zbijenima u kut no stvarno simpa, zapravo.
"Auč, tu vas gura a?" pitao bih vidjevši ih stisnute u kut pored ormara između aparata za kavu i klavira.
"Samo dok si tu." Rekao bi prvi glas, "odi što prije molim te netko mi stoji na prstima" rekao bi drugi.
"A fakat sori; mora da se trudi sakriti vas. To je valjda dobro ne?"
"Kako za koga. Al ej, ja sam Nesigurnost, drago mi je. Ova pored mene je Panika, a skorz iza, ne vidi se, je Ponos."
"Drago mi je, stvarno je. Imam par prijatelja za vas u svojoj glavi, mislim da bi ste se odlično slagali."
"Odlično! Priredi čajanku."
"Budem."
"Krasno. No možeš li sada, molim te, napustiti njenu blizinu kako bi mogli van odavdje." Mali glasić u pozadini vikne "DA!"
"Budem ali stvarno bi trebao uputu ili nešto."
"Jel? Što hoćeš? U gaće, u herc, u um?"
"...Iskreno, u gaće pa u um."
"Nisi ljubavni tip, a?"
"Bojim se srca."
"With good reason. Krvavo je unutra."
"..."
"Okej, gaće – dotakni joj prste na rukama nježno ali odlučno, stisni pri pozdravu i odlasku, a do tad joj dva puta gledaj u usne ali tako da primjeti."
"Prsti, usne, okej..."
"A um... Čuj u umu smo mi. Nije mi baš u najboljem interesu da nas steraš odavdje.
"Zašto bi vas sterao? Pa simpa ste!"
"Ti bi bio razlog da nas dovede redu, stera, ukroti."
Nešto mi govori dok joj buljim u uho, kao da me katapuliralo van kroz isto, i sad sam opet kraj nje, opet u kompletnoj nepažnji ka onome što mi govori, nego stanem jer je semafor ispred, mada je zeleno, krenem joj govoriti o glazbi koju slušam i pogledam joj u usne, no ne mogu biti siguran je li primjetila pa joj gledam u oči, pa natrag dolje da ne bi pomislila da mi se ne sviđaju njene usne, al opet ne kužim gleda li pa mi oči idu kao ping pong gore dolje i izgledam vrlo zbunjeno. Ako išta od ovoga i primjećuje nisam siguran ostavlja li dobar dojam. Sad je pak crveno ali se brže bolje pozdravim i primim ti ruke, i nadasve viješno nježno nonšalantno stisnem prste, i odem preko crvenog gdje me skoro pokupi crveni mercedes nekog taksista koji vozi neku ljubav mog života koji nikada neću poznat, koja me primjeti kroz prozor uz neki unutarnji komentar da sam sladak i zaboravi me za koju minutu, a ja, krenen, primjetim samo lokvu koju je taksist napravio na mojim hlaćama svojim prolaskom. Ti, na drugu ruku, se nasmiješ, i napraviš mental note da me pozoveš na pivu uskoro. Ja pak, iznenađen tvojim osmjehom, stanem na sekundu ukopan, kao da me miris prolazne ljubavi trenutno osvijestio što gubim, i gledam oko sebe mahnito u potrazi za njegovim izvorom, no dekoncentrira me voda na hlaćama, pa odustanem. Tek kasnije, za dan dva, sjetim se lica u taksiju. I ovisim samo o rekolekciji moje ljubavi, u nadi da će njeni demoni reći nešto tipa, the feeling is mutual, dear...
Post je objavljen 27.01.2013. u 09:50 sati.