|
Prije, nisam razmišljao o tome. Krenuo sam razmišljat o tome i tada, negdje, sam se zajebao, kako to obično biva kada kreneš razmišljati o stvarima koje nemaju baš puno direkcija za otići osim ka tamo gdje se zajebeš, osim, naravno, ako jako dobro razmišljaš o tim stvarima, i imaš neku sortu kompasa koja te upozorava gdje zajebi čekaju u žbunju, vrebaju iz bušje. No, post zajeb, kada nisam razmišljao o tome, bio sam mnogo slobodniji, sretniji neki tip. Vrata su stajala neotvorena dok nisam stizao do njih i pokucao. Prozori su kraj balkona bili otključani. Sada, nitko ne kuca više. Svi zvone. A taj je negdje trenutak kada moram smisao uštrcati u sve ovo poradi vaše li vam koncentracije, koja, ako ste došli do ovdje, mora da je tesana na puno većim obstikalijama nego li tekst bez ključnog dijela informacije bez kojeg tekst nema smisla. Brinem previše. Razmišljam previše o mojim akcijama, i što će biti ako će biti. Brinem previše o ljudima oko sebe, i kako će razmišljati ako će razmišljati. Koje će riječi bit izgovorene kao posljedica. Ima neki nadasve maliciozan tip koji mi je nekoć rekao da možda nije problem u svijetu, nego u meni. Ima neka nadasve povrijeđena djevojka povrijeđenog ega koja je tvrdila, što čini i dalje, da sam sebično đubre. Tu negdje, u cijelom tom lomu komunikacije nastao je taj problem. Jer ja zaista nisam razmišljao o tome. Sve ostalo došlo je kao posljedica. I bio sam sretniji. Danas volim vjerovati da ljudima smeta ta sreća koju vide u drugima koji je posjeduju. Danas volim reći da sam se zajebo kada mi je postalo krivo za te ljude kojima je smetao smješak na mojim ustima, te da su povrijeđeni egomanijaci zapravo pokrenuli cijelu ideju jer naprosto nisu dobili ono što su htjeli. Što god to bilo. Jer trajao je taj moj proces u kojem sam ne razmišljao, zatim razmišljao, zatim razmišljao previše, i dolazim natrag na smješak kojeg nema koji je tamo bio čiji tlocrt i otisak i dalje ostaje vidljiv na mom licu pored svih ostalih emocija koje su preuzele u nedostatku onoga što me činilo sretnim. Ideja je da mogu biti svoj, ili njihov. Kad sam točno pristao na njihov? Ne želim više brinuti o kako bi ljudi mogli reagirati. Sve to otvorilo je čitav val posljedičnih paranoja, i zapravo, kroz više brige za njih prestao sam razmišljati o sebi, i "ja" sam kroz te neke konverzacije samim sa sobom postajao sam manji i manji. I onda, jedan dan, nisam se cijenio. Svi su bili važniji. Sve je bilo minsko polje pizdarija koje sam mogao ili ne mogao napraviti, pa sam odlučio stajat na mjestu. Sve samo zato jer sam se volio ljubit. I ako jesam, u danima nerazmišljanja, nekoga povrijedio, so be it. Povrijedio sam sebe puno dublje, puno opasnije, puno bolnije nego što je povrijeđen netko kome je bio povrijeđen ego u nedostatku te iste sigurnosti i ljubavi u samoga sebe kojeg sam ja imao na pregršt dok se nisu naljutili. I ako će se zaista netko ljutiti na mene along the way, barem neću ja. Hvala.  |
| < | listopad, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
