|
Otvaram usta i izlazi neka rečenica za koju znam na kilometar da neće imati nikakvog smisla. Znam. Kužim paternu. Ne razmišljam o riječima dok ih izgovaram, čekam da budu izgovorene pa čekam rezultat. Najćešće se vrati ko jeka. Dižem se i idem na šank po pelin koji sam tek od nedavno počeo pit pod izlikom da sam u procesu potrage za " svojom cugom ", ako takvi ideali uopće postoje. Nisam siguran sviđa li mi se okus dok ga gutam, no daje mi nešto za raditi gledajući oko sebe, oko šanka, natrag od kud sam se ustao. Noge mi znaju da se vraćam ali dajem si benefit of a doubt da možda ostanem, vratim nepopijenu cugu na šank i izađem, počnem plesati na glazbu koja ne svira ili koja svira ali nije za ples, te zgrabim prvu djevojku za struk u prolazu i pokažem je kako Nick Cave to radi. Nije da znam kako. No ne zna ni ona. Vizualiziram se kao visokog australca opasne njuške dok koračam za stol za kojeg ne znam i dalje želim li sjediti za, kontempliram o jedinicama vremena koje bi trebao provesti za njime dok ne zadovoljim neku fiktivnu granicu onog iznosa koji bi bio, tako zvano, pametan. Bućkam se u rijeci izgubljenih morskih pasa, skupljaju se oko nas nejasnih mi motivacija, i mislim si, ako su oni tu morao bi i ti. Oni, valjda, znaju što rade. Negdje vani na hladnom odmara auto narančaste boje čijeg mi motora ključ svrbi u đžepu, pipam ga prstima dok neke riječi plutaju do mene. Ha? Odgovaram sa smješkom na licu kojeg propitujem zašto je tu i osuđujem ga na klevetu. Propitujem svaku gestu i misao, zapravo, i zabavljam se, barem, promatranjem drugih lica razmišljajući rade li oni isto. Jesu li i oni lišeni tog socijalnog instiknta koji od svega ovoga stvara neku sliku ili je njima savršeno jasno što rade ovdje, i zašto. Htio bi onu djevojku na stolu do, koja promatra svoje sugovornike sa takvom spretnošću da mi je divno kako ni ona sama ne kuži nervozne joj prste, skida kožicu oko nokta, stopalo joj prati ritam muzike iz zvučnika. Htio bi ju odvest u uskim tamno sivim trapericama i rukom joj među nogama vratit se u pubertet kada sam hvatao te "zašto" i "zato" i punio svoje socijalne potrebe poljubcima i tim rukama među tim nogama, jer se tamo nalazio smisao. Htio bi da je opet tako jednostavno. Htio bi da mi to opet nešto znači. Sjedim sa nadobudnom erekcijom i cuclam svoj pelin, dim svugdje. Upija se u moju vestu i moju jaknu i moju kosu, i u mene jebo te! Nosit ću taj jebeni dim sa sobom kad odem odavdje, zašto ste me prisilili da vas nosim sa sobom?! Gledam se sa djevojkom preko puta jer se mogu gledati sa djevojkom preko puta. Smijem ju gledati, možda se nasmješit tu i tamo, radit face koje nemaju nikakvog smisla na van ali u mojoj glavi prolaze kao šarmantnim, i to je više-manje to. Znam kamo ide ovo. Znam gdje će završiti. Najbliže što ću joj doći je u prolazu ka izlazu, nasmješiti joj se zadnji put i radit sve u svojoj depresivnoj moći da je izbacim iz memorije u što bržem nekakvom roku. To mi dobro ide. To mi je slogan. Daj mi nešto i nestat će. I can forget it for you whole-sale. No gledati je smijem. Gledanje je dozvoljeno. To je maksimalni flert kojeg si mogu dopustiti, i o barem je zabavno. U mojoj glavi, svakim vraćenim pogledom i smješkom, to je već obrađen teritorij. Tješim se da smo u nekoj drugoj dimenziji već u mom krevetu. Stoga zašto se truditi? Pokušavam razlučiti koji točno zvukovi me tjeraju da se okrenem i poslušam ih kako spada i upadnem u neku nezavidnu konverzaciju o filmovima oko čije kvalitete se ne slažemo. Pravim se zainteresiranim dok se trudim biti zaista zainteresiranim. Pokušavam prizvati zrno brige za što mi ova osoba govori, i tada negdje skužim da osoba preko puta čeka, pristojnom znatiželjom, neki odgovor sa moje strane. "Ne znam." kažem ja, i izvučem se maestralno, jer ona već ide dalje u neke smjerove nekih crno bijelih godina i aktera čija sam imena odavno zaboravio, no ne traje dugo jer u konverzaciju kao blaženi spasoja upada frend koji mi da oduška. Pretenzije su zamorne. Kad su se ljudi sa susjednog stola ustali i dobacili par neformalnih pozdrava našem, nekako sam se, kao na autopilotu, ustao te upao u njihov oblak dezertacije, kao one male ribice oko morskih pasa, držim se njih i stupam ka izlazu, tražim preko lica onu djevojku za onaj posljednji smiješak i ugledam je, i zaljubim se kretenski u fantastičan izraz na njenom licu, da "jebo te, je li to to? Nećeš ni probat?". Moj je konačan smješak, kojeg čuvam u brlogu smješaka kao pobjedonosnog, vraćen ko u izrežiranom tempu, te kroz otvorena vrata kojeg pridržava neki tip koji ih je zapravo otvorio za neku djevojku koju želi obrlatit večeras no nasjeo na svu tu hordu koja također izlazi, te stajao frustriran gledajući kako se udaljava od njega dok on, nestrpljivo, čeka mene da izađem, konačno izađem na zrak koji me kao klima u vrućem danu, oprao u potpunosti i zagrlio svojim hladnim rukama u gestu utjehe i razumijevanja. Šećem do auta sa kul kaputom kojeg nosim kako bi izgledao kul, kad se u masi koraka istakne zvuk ubrzanih visokih peta, kad se okrećem i vidim ju i stanem ukopan, zrak koji me do maloprije grlio stane sa strane, znatiželjan jednako kao i ja. "Kaj je?" Pita me. Dajem si vremena za odgovor. Promatram je kako se smrzava na hladnom, jaknu i torbicu je ostavila unutra. "Nisam imao dovoljno dobar upad." Kažem ja, što nije bilo ni tako daleko od istine. "Prihvatila bi i lošiji." "... ej mala, što piješ?" "Eto, vidiš da možeš." "Hoćeš li me prisiliti da odem natrag unutra sad?" "Ma hajde", i zbilja je rekla hajde, sa h na početku, ", nije tako loše. Uostalom..." i tu me kupi, "...ja sam unutra." Stojim vani na hladnom. Sam. Razgovaram sa sjenom ideje. Super si, idejo. Baš si lepa. ... Nekoć davno sam napisao da je pisanje dijaloga divno, jer uvijek znaš što će druga strana reći.  |
| < | studeni, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
