
|
I odlučio sam se smrtno zaljubiti u tebe. Zajebano je, jer ne znam koliko imam kontrolu nad tim emocijama. Slučajno sam šarao po tvojim slikama jedan dan, zapravo po svim slikama svih ljudi ikad, dobro, osim muškaraca, jer u njih se ne mogu tako zaljubiti, ali šarao sam po slikama, ignorirajući one sa muškarcima na njima, i naletio na tvoju taj jedan dan slučajno i bilo je dosta izvjesno da nemam pretjerano puno mogućnosti osim zaljubiti se u tebe taj tren i ne razmišljati previše o tome od tog trena nadalje. Je bi ga. Žao mi je. Sad mi se nekako čini, u retrospektivi, da nisam imao previše izbora i prije toga. Mislim, nije kao da sam se HTIO žestoko zaljubiti u tebe. Nije mi to bio plan. Nije kao da patim na nemoguće neke relacije, mada se ne bi moglo reći iz priloženog. Čitav se život zaljubljujem u zauzete lezbače ili u frigidne glazbenice, ali ti si drugačija, a to ne govorim samo zato što iz zaljubljenosti idealiziram sve tvoje greške i pogreške u nešto nadnaravno dobro. Jok. Ti jesi drugačija, mada smo svi takvi. Negdje hoda neka djevojka koja nevjerojatno, zastrašujuće podsjeća na tebe kako glasom tako stasom, ali nisam naletio na nju nego na tebe, pa me ta osoba nimalo ne zanima. I što sad? Ej, nije kao da je ovo isključivo moja stvar. Zaljubljen sam u TEBE. Makni TEBE iz slučaja i bio bi, kajaznam, druga osoba, zarobljen u konstantnom stanju zaljubljenosti, u nekom nemilosrdno veselom status quo'u. Ne, ti si u igri. Snosi odgovornost za moju zaljubljenost. Kajaznam, napravi nešto. Poljubi me. Il mi reci da si rasist i izgubit ću svaku emociju za tebe. Al napravi nešto, jebemu. Evo. Čekam. Jašta da sad nećeš napraviti baš ništa ti inatljiva ženska osobo. I jašta da sad ja moram. Koračam prema tebi, radim neku seksi facu koja je zapravo neuspješno kurčenje gledajući u pod pa u nebo kao da nikada nisam skužio razliku, palim cigaretu koju ne znam uvlačit i stavljam je u usta nezapaljenu jer na taj dio totalno zaboravim, imam stanje hrabrosti koja se definira nerazumjevanjem stvarne situacije, otvaram usta da ti izgovorim koliko te ženim ali mi pljuga padne a tebi dođe tramvaj pa uđeš u njega i odeš. Neka curka, koju bi u drugom stanju možda i zavolio, digla mi je pljugu uz neki komentar da je duhan skup. |

|
Pročitao sam uvod u knjigu koju sam ili kupio ili dobio na dar za rođendan ili Božić ili takvu neku okolnost pri kojoj se darovi daruju, u kojem se skrivala kratka, vrlo zbijena biografija dotičnoga pisca, za kojega sam par godina nakon čitao da boluje no da se odlučno bori. Nakon onih nekoh najosnovnijih informacija bez kojih biografija ne bi imala pretjerano smisla, stajala je završna rečenica koja mi se nekako ušuljala u podsvijest danas, ili jučer, teško je reć. Kaže, "He lives behind his typewriter in...". Istovremeno, Vernon, Bon Iver, izbacuje prekrasnu neku pjesmu, no ovaj put pod svojim pravim imenom. Da ne ulazim u to što je Bon Iver, za one koji ne znaju, radi se u muzičaru divnoga glasa koji je, sada, izdao novu stvar, i divna je, i nekako mi je, u slozi ili ne u slozi sa gore spomenutom mišlju, došla misao kako je divno što čovjek živi iza svoje gitare. Živjeti iza svoga rada, to je valjda poanta. Volio bi vidjeti ljude na cesti kako hodaju iza svojih života, iza svojih frizerskih škara, iza svoje mesarske sekire, iza svoga auta za utrke, iza svojih ruku za masažu, iza svojeg lica za sve likove koje igra, iza svojeg glasa koji bolje opisuje kako se osjeća nego on sam. Na taj bi način znao koji su ljudi puni, što ih čini ono što jesu, i kada bi vidio ljude kako hodaju iza sebe samih, ne znam što bih pomislio. Znači li to da je izvor njihovog života vlastito postojanje? Valja, valjda, stajati iza svojih odluka. Također. Valja stajati iza svoje obitelji, zagrljeni u pozi za fotografiju. Valja stajati van svoga tijela, promatrati se i paziti na se, i možda bi tako izbjegli greške koje činimo. Hladnoga temperamenta. Bez erekcije. Jer iza nje svi stojimo. Mi muški. Ne znam koji razlog za pizdarije čuvaju djevojke. To bi mi trebala otkriti jedna, u skorije vrijeme. |