|
Kada pišeš nešto, pišeš nešto sa namjerom da to što pišeš izlazi barem po potrebi sa nekim smislom koji bi, sa razlozima samo njemu poznatim, trebao pokazuati kamo tekst ide i kamo bi mogao doći kada tamo stigne. Rekavši ovo, nemam pojma što sam rekao, te čitam rečenicu opet. I opet. I opet. Sjedim sam na slamatoj fotelji, slamnatoj jer ne znam kako se zapravo zove taj materijal stoga sam posegnuo za prvom sljedećom riječju. Slamnata je bila na redu. Mogao sam komotno naletjet na “zimzelenoj” stoga sam sa redosljedom pomočnih riječi nadasve zadovoljan. Sjedim tamo i buljim u kombiniranim položajima na stolici koja pretendira konfor u platno koje bi pokrilo koj stan, ako bi htjelo, to jest, ako bi platno izmaterijaliziralo vlastiti razum čija bi prva odluka bila pokriti moju sobu. Gledao bi tako platno, u nadi da će me objelodaniti as to why prvo živuće, pokretno platno ima potrebu pokriti moju sobu pored svih ostalih stvari vrijednih pokrivanja. Festivalski okviri su jedno. Veliki bi mnogo zajebano jaki projektori pucali svijetlost snagom par manjih slabijih projektora svijeta, popunjavajući platno veseljem i ugodom. Tada bi moje statično buljenje najednom pohvatilo smisao, kao dete mrežom leptira. Proveo sam mnoge sate proteklog tjedna u tom smislu. I izvukao sam mnoge neke pouke sa sličica trideset i pet milimetarskog dijametra ( ako je dijametar pojam koji tražim ), te sam izvlačio te pouke nekih dvadeset i pet do dvadeset i četiri trenutaka u sekundi, naprosto ih je tako brzo mozak producirao. Više se i manje pouka vrtila oko ljubavi. Amour. Ich leibe dich. What is love. Paradise: Love. Pogledao sam samo ovaj zadnji. Možda uhvatim predzadnji u video baru. Mnoge neke poante trebale su izaći van iz ovog teksta. Šteta što nisu. Budu.  |
| < | srpanj, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
