|
Prođe neko vrijemem i shvatiš da se više nemaš gdje okrenut. Ili imaš, ali gdje god se okreneš stoji slika potencijalnog tebe, onakvog kakvog bi mogao biti, ako se stvari ne okrenu. A ne okreću se, planeta je uzela taj monopol, i vrti se dan za danom i tako dani za danom odlaze a ona se i dalje vrti, tebi usprkos ili u korsit, što god ti se čini boljom opcijom. To valjda ovisi o tome kakav ti si tip, jesi li čaša je napola prazna ili puna, i na kraju dana možda su to opcije kojima se okrećeš, kada se okrećeš, vidiš ih u daljini, smješe se, ali fejk smješkom, ili su namrgođeni, i smješiš se kada skužiš da su fejk namrgođeni jer je to bolja opcija od iskrenog, down on your luck depresivca kojega nije briga fejka li ili ne jer one emocije koje iz njega izlaze su 100% genuine, kao čistoća mesa za koje se Pik Vrbovec u zadnje vrijeme hvali. Čisto meso ne znači čisto podrijetlo, i baš sam o tome pitao starog danas, pitao sam stari kak to da smo tak depresivni ti i ja? I rekao mi je da je to valjda njegova krivica, da je to bio njegov poklon meni kad me odgajao, i ja mu kažem ali imam ja i majku, a on "a bogami ni sa te strane nemaš baš puno". Nije to mislio ozbiljno. Mora da nije jer sam si ja tako zamislio, jer ako je, devet godina njegovog života je potpuno fejk, baš kao fejk osmjeh na fejk licu fejk majstora. Ovo sa devet godina ne bi smjelo imat smisla svima vama, ali možda to nije tako loša stvar. Svi smo mi fejk majstori, pomislim si na kraju ovog paragrafa. I koja su to lica koja nas čekaju? I zašto baš nas? Zašto ne nekog drugog, nekog kome bi ta lica bolje pristajala? Je li to zato što su ta lica zapravo naša? Previše upitnika pa daj barem jednu informativnu. Ta lica o kojima govorim, to su ono što možda jedan dan postanemo, i volio bi dodati ovdje "ako ne budemo pazili" ali iskreno, ne znam ima li koristi paziti na nešto što dođe bez obzira na pažnju, to je kao gledati u spust na skijanju koji je sve bliži i što više debatiraš u sebi to brže će doći. To su oni koji prežive, oni kojima iskreni impuls iz želuca naredi da se maknu, oni koji razmišljaju o tome izginu, svaki put. Moji impusli su crni i oholi, tašti i bezobrazni, zlatnog dječaka u novoj reklami za taštinu. Ti impulsi me vode u ništa, to je crni otrov; tako mi je rekla danas. Tko mi je tako rekao i zašto i kojim povodom je više nego o čemu mogu pisati, ali ajmo samo reći da su to bile riječi posljedice te iste taštine o kojoj pišem. Sjećam se starog Jode, koji u beskrajnoj Zen mudrosti spoji sve negativne impulse u jednu nekoherentnu rečenicu kao kakav lanac sreće – bojiš li se? Strah vodi nelagodi, nelagoda mržnji, mržnja je put mračnoj strani. A ja sam tako duboko u mračnoj strani da više nema onih popratnih okolnosti, jače Jedi moći i puno bolje obleka nego oni sa Light Sidea. Svi su ti impulsi spojeni u jednu veliku kuglu osmicu koju samo zavrtiš i sve se slupaju jedna sa drugom dok konačno ne izađe samo jedna rečenica, potaknuta ničim više nego onim dubokim trnom koji me jebe od prvog dana – nesigurnost. Nesigurnost je nešto o čemu rijetko pišem ali jesam jednom davno, sjećam se posta u kojemu sam razglabao na humorističan način kako je panika zapravo vrlo egocentrična flundra koja zamišlja da svi zapravo govore baš o vama kao da nemaju pametnijeg posla. Uistinu, mislim da se radi baš o tome. Panika iziskuje svu tvoju pažnju i energiju i stavlja ti benzinske pare da drže mašinu do sljedeće benzinske. A panika, mržnja, taština, ljubomora, to su samo jahači apokalipse pomoću kojih njihov gazda žari i pali sve na svojem putu, a gazda je nesigurnost. To je moj unutarnji impuls, koji bi na putu prema dolje, sasvim kontra vlastitog interesa, rekla da se nema potrebe maknuti sa puta i skloniti se sa padine, jer nećeš uspjeti, i što točno vrijedi spasiti? Od prvog je dana tu, zamaskirana u svile koje klone njenu pravu crtu lica, iza prišteva i masne kose i čega god tjekom puberteta se stvori, o staje tamo, baby, ostaje pa da je smak svijeta. Njena je fotelja, njen je hodnik, njen je partij ovdje i plakat će ako želi, plakat ako želi, plakat ako želi. U nadi da se uništi, sve lijepe strane mojeg uma se okrenu protiv nje, i sklone je na neki period, ali ona je stara zmija koja zna sve skriviene puteve, a svi putevi vode natrag na fotelju. Daljenski, naime, je odmah do. I što imaš onda, od shvaćanja da je to tvoj problem? Sjeti se, govorimo o impulsima ovdje, duboko potkovanim porivima i instikntima, ne možeš to promjeiti prek noći, mada su i države padale u tako malo. Ostaje veliki period i puno buljenja u strop, i nadaš se negdje u sebi da ćeš se sjetiti kad je bitno skloniti ju sa kontrola i dati si da ti uzmeš uzde samome sebi. Što i ne bi bio problem da ljudi ne pamte, o ali pamte, slonovi im nisu do koljena. Teško je, frustrirajuće je, i kontra je samome sebi. Jer sjeti se, to si zapravo ti. Često zato razmišljam, kada si već lud i u psihijatriji, sjetiš li se jednog trenutka za kojeg možeš reći, e da, sa time je sve počelo? I možeš li, između tri ili četiri persone koje tada imaš u sebi, reći, da, to sam trebao napraviti, kao George koji se sjeti psovke kada je već prekasno. Ne, nisam lud. I ne nisam na putu ka tome. Ali da, negdje u meni je fitilj, koji pali baljke, i čeka svoj trenutak. Tyler Durden našeg vremena živi u mojoj glavi. Ja sam Jackova panična paranoja. Htio sam zapravo pisati u nečem drugom, o tim licima koja vidim i koja ne želim postati, ali post me odveo ovdje. I sada, kada sam ovdje, nisam nigdje drugdje i nitko drugi, i to, djeco, je dobar osjećaj za sebe.  |
| < | siječanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
