|
Ako ne ništa, sestra Ana je jebački zgodna. Prolazi kroz sobu tu i tamo i kužim, totalno kužim ispod svog tog bijelog što nosi na sebi ima neke perfektno oble sise, ne prevelike, ne premale. Onakve kakve ne trebaju nikakav push up, makar joj nebi niš škodilo. Ne znam zašto ju tjeraju da nosi toliko jebene šminke na sebi. Smrdi na puder skroz do mog kreveta, čim uđe propuh iz hodnika ju pošalje k meni, ovdje, na dnu sobe, kraj prozora kroz koji sam prestao gledati jer je sa druge strane samo drugo krilo bolnice. Netko tamo sa druge strane je već odavno prestao gledati mene, kako se budim i psujem, zoveći sestre da me odvedu do wc'a. Imam dvadeset i osam godina i nose me na wc. Sestra Ana ne radi jutarnju smjenu, što je dobro. Za razliku od noge, kurac mi radi sve u šesnaest, i mrzio bi da me sestra Ana nosi na wc sa jutarnjom erekcijom. Božica, jutarnja smjena, izgleda tako da bi i serijskom silovatelju splasnuo entuzijazam. Ali ima smisao za humor, nek ju Bog čuva; Jučer mi je rekla da izgledam dobro, puno bolje nego prije. Gledam se u ogledalo i trudim se ne nasmijat se jer me boli, sve od prvog šava pa do čela. Bio je plastičnjak do mene prekjučer, pokazao mi je neke fotke i obečao da će sve bit u redu, da će mi sredit nos tak da izgledam ko Sinatra. Buraz kaže da imam sreće da mi osiguranje prekriva sve ovo. Kaže da kad je on pao u prazan bazen da mu nije pokrilo ništa. Sjećam se tog dana. Sjećam se da je plakao ko u lošoj sapunici kad su ga vukli gore, mirnog i zakovanog za ta nosila kao Krist na križu. Sjećam se da sam proplakao gledajući ga, iznenađujući i samog sebe slušajući se kako jecamo zajedno, ko kad smo bili klinci i kad nam starci nisu dali da odemo na snijeg, zbog burazovih pluća. Sve do faksa čuvao je te sinuse i te kanale i pio te tablete i čajeve i svejedno oboljevao, ikad je upisao prvu godinu puko mu je film i počeo pušit. "Largo, buraz, pa mogo si bar pošeteno". Ja sam mu smotao prvi đojnt. Time sam ga valjda i posalo u taj bazen, kreten je bio napušen ko zvjer kad je zvao mamu. Tri sata ujutro a buraz je zove iz dna bazena, neobuzdanim smjehom ko zadnja napušena budala; "mama, pao sam". Dim je reko svoje do trena kad su ga izvukli, suze na oba lica. Pitam se kad je skužio da je sranje, kad ga je pustilo. Njega kad je vidio noge, mene kad sam vidio lice. A i nije me od čega išta trebalo pustit. Ja sam bio u istom stanju od one subote. Eto, više se ne smijem. Vrate me na krevet i daju mi novine, doktor dolazi u podne. Balavi mulac u bijeloj kuti, možda je i mlađi od mene, prohoda sporo od vratiju do prozora, do mene, svako jutro, svaku kurčevu vizitu. Sestre ga prate ko one male ribice morske pse, koje sam gledao na National Geographicu jer Ervin, tip do mene, lijepo zamoli sestru Anu da okrene na taj kanal jer kaže, to ga smiruje. Bolnica ima kabelsku a hrane me sa govnima. Bože sveti. Buraz mi nosi klopu, kad ga puste. Znam da mu se ne da i znam da laže da ga ne puste, ali ga volim, i voli on mene. Ervin leži zbog saobračajne, i ide u zatvor čim ozdravi. Mustra im je počeo kenjat da ga boli jetra, jer sve od kad su onog odnesli iz sobe i počeli pričat o žutici, cijela bolnica je ustrtarena da im ne oboli još jedan. Ervin se napio ko sila i zabio se u karavan na zalenom valu. Ubio je sve osim suvozača, neš vjerovat, i uništio sve instrumente u gepeku. Lupio je rock bend iz Trešnjevke, klici neki kojima su snovi razoreni i prodaja poskočila. Smrt stvarno pomaže tim kretenskim rokerima. Zašto se svi ne propucaju, majku im prljavu. Mali koji je preživio, basist, već je skupio novu škvadru i sad žare i pale po estradi, Croatia Records ih gura, kaže Ervin, i mali su stvarno dobri. Ervin ima neku glupu rezigniranu, zapravo nasmješenu facu do koje kao da ne dopire koju je pizdariju napravio, kopija kakvih loših filmskih likova koji ne reagiraju na ništa. Na Anu ne trza, on jedini u sobi osim ženske koja je stalno na mobitelu i frajera kojeg su odnjeli zbog žutice. Ak Ervin ozdravi, ide u čuzu. Bog mu čuvao jetru. Ana dolazi u 14. Nikad ne kasni. Čujem ju kak hoda u hodniku, najvjerojatnije visoka peta. Pet minuta kasnije, presvučena, evo je ovdje, smješak od uha do uha. Predaleko je od mene kada uđe da budem siguran da prvo pogleda prema meni, ali negdje u preostalom mi libidu stoju i ta fantazija. Da svi ostali obole od žutice a Ervin skoći kroz prozor da ga zadrže na intenzivnoj, i Ana ostane sama samnom ovdje, ljepotica i zvijer. Srećom pa mi ruke rade. Ne mogu drkat kad je ovdje, jer ne želim njoj ostavljat fleke na plahti ili maramice po podu. Šihta joj je do 20, u 22 se gase svijetla. Ervin kuži, čuje, al me boli kurac. Već sam prošao svaki dio njenog tijela u glavi, madeži na vratu i dlačice na guzi. Toliko sam je doradio da bi se razočarao da je dobijem drugačiju. Buraz veli da smrdim, al ko da je to moj najveći problem. Sestra Ana je bila van moje lige i prije nego što sam izgledao ovako, sjebana faca i slomljene noge. Noge će ozdravit, reko mi je balavac od doktora. A plastičnjak se kune da će sve bit u redu, al znamo i ja i buraz da neće. Plastičnjaka je našla stara, našla ga skroz iz amerike, kaže da je najbolji ovdje i da mu obavezno dođemo. Stara sjedi u Washingtonu i ne kuži ništa. To fakat nije niš čudno. Taj njen frajer joj je zaljepio jebne oći sa gaf tejpom. "Markus i ja ti želimo sretan oporavak" rekla mi je jučer prek skajpa. Markus nije bio kraj nje, al kao da je, veli mama. Onda je buraz odnio laptop i ostavio me ovdje. Ovdje i nigdje drugdje, samog sa šest vrlo tužnih ljudi. Prestao je dolaziti onako često kao prije, a i kužim ga. Nisam ni ja njemu kad se liječio od bazena. Lječili smo mu sindrom, a ne uzrok. Negjde u sebi imam osjećaj da bi se trebao osjećati krivim zbog toga. Bolnica je pokazala staroj nalaz njegove krvi, i ne znam u čemu se THC mjeri ali koja je god brojka bila posramila je Ervinove promile na dan saobračajke. Moj sin ne puši travu, rekla je. Ne samo nama. Svima. Moj sin je dobro dijete. Sve mame su jebeno iste. Najviše me ganuo moj stan. Sandučić je bio prazan jer ga je buraz vadio, ali u stan prstom nije ušao. Da nisam znao bolje, pomislio bih da se ništa od ovoga nije dogodilo, da sam ušao u stan onaj dan i da je život tekao normalno dalje. Kompjuter je bio upaljen, telefon na podu kraj kreveta, rolete dignute. Volio bi pomisliti da sam ušao sa Anom sada ovdje, da smo legli na taj krevet i ne dizali se do preksutra. Spuštam torbu kraj kuhinje i otvaram frižider. Kurac, moram u duć. Skoro pa da me boli izaći iz stana, kao da me strah da ako to uradim da ću opet izaći iz njegove sigurne kupole, da me opet neće moć čuvat, al izlazim, i gledam kako mi susjedi ne mogu prestat gledat u ožiljak dok mi čestitaju oporavak. Nekima samo pobjegne pogled, neki bulje kao da ne kužim. Ni žene u dućanu nisu ništa bolje. Šta da kupim jebote? Mlijeko, kruh, i... Dolazim doma i narućujem picu, slavonsku, ko ga jebe. Klipan u bijeloj kuti je rekao da se čuvam teške klope. Ne znam za koji kurac, želudac mi je u redu. Sjedam za kompjuter i prolazim kroz stotine, ali stotine poruka, mejlova, facebook "ozdravi" pizdarija i čega sve ne. Stotine poruka i niti jedna pizda da me posjetila u bolnici. Licemjerni gadovi. Poruke na sekretarici su samo od rodbine. Niti oni nisu posjetili. Kava, pica, kavuč, i stare epizode simpsona... Nije im dugo trebalo da ih skupim sve na jedan papir. Susjed Miro, klinac od osamnaest sa kojim igram fucu kad me pukne, nije me mogao gledat u oči dok je pričao samnom. Mislio sam da je zbog ožiljaka al nije, jer mi veli da zna što mi je bilo prije nego što sam mu do kraja ispričao. I znam da nije doznao od nikog drugog jer sam svima rekao da sam bio u saobračajci. I pitam malog kak zna i pruža mi moj mobitel. Čitav, neogreban, jebote zglancan ko nov i eto mali mi ga pruža. Kaže da ga je kupio o Mice i da nije znao da je moj dok nije počeo kopat po njemu. Tko je Mico? Tko je Mico, mali? Mihael Micanović. Nevino jebeno ime ako sam ikada čuo jedno. Zvuči kao štreberčina poezijskih ambicija i visoke dioptrije. Zvuči kao mamina maza i tatin sičnić i bakin unuk i sveopće voljena osoba. Veli susjed Miro da mu je prodao mobitel za 200 kuna, goli kurac prema onome što je T Mobile meni naplatio. Veli Miro da mu Mico nije rekao od kud ga je nabavio, i da ovaj nije ni pitao. Veli Miro da živi kraj dučana u kojemu sam krao sličice dok sam bio klinac. Veli Miro da ima 16 godina. Mihael Micanović. Šesnaest godina. Čim sam ga vidio prepoznao sam ga. U slici događaja bio je sa lijeve strane drugi po redu, onaj sa frizurom ko barbi ken lutka. Lijevi sa strane i drugi po redu, koji je vikao da "pederi čekajte" do mi je kopao po đepovima. Uzeo mi je mobitel, lovu, ali ostavio novčanik. Kako lijepo od njega. Ugledam ga i stavljam kapu na glavu. Dižem šal prek lica i izgledam ko samuraj. Listopad je, dobro, al nitko se ovak ne zabunda. Ko ga jebe. Nisam si dao da razmišljam. Nisam si dao da razmišljam u bolnici i neću si dat da razmišljam sad. Nisam si dao da * zatrčavam se * razmišljam dok sam kopao po * dostižem ga * ormar u da izvučem nešto da stavim preko * svom snagom ga udaram, ravno preko glave * lica da me frajer još ne * i opet * skuži i moram to dobro * gurnem mu glavu u zid njegovog haustora * isplanirat da me nitko * držim ga za kosu i udaram od zid * ne skuži i da me ne prijave i da me ne * udaram ga koljenom od lice * nađu negdje opet u skupini i onda sam tek najebo i onda sam * cipelarim ga na podu * tek najebo i onda sam * udaram petom od potiljak * tek najebo i onda sam tek * EVO TI EVO TI EVO TI * najebo i onda... Bježim. Trčim kao curica na tjelesnom. Bole me šake i bole me noge i boli me koljeno. Nitko ne viće. Nitko ne urla. Nitko ne zove policiju. Pokušavam dokućit je li, je li to smješak na mom licu? Jesam li sretan sad? Jesam li dobio ono što sam htio? Ne znam. Zaboli me. Zaslužio je, majku mu jebem. I u trenu oka, dok sam to rekao, vidio sam se kako mu jebem mamu, MILFaću neku veselu dobih nogu. I znao sam da sam sretan. Mico ima facebook. Jeste li to znali? Ima facebook sa sviiiim lijepim slikicama jednoga sportaša. Ovdje Mico igra nogać. Ovdje Mico drži medalju nekakvu. Ovdje ga njegvi roditelji ( mama mu nimalo nije MILFaća moga zamišljanja ) ponosno grle sa smješkom na licu. Ovdje je Mico na moru, imaju viksu na Pagu, moš vjerovat? Mali Mico mora da je svaku noć išao na Zrće, gdje je čagao do jutra i pokušavao zbariti neku curku i ušmrkavao se u svlačionici. Ovdje je Micin peso, rotvajler imena Lulo, ako je vjerovati tegu kojeg je stavio na njegovu sliku, i vidi ovo, Lulo ima svoj akaunt! Ovdje Mico jede, ovdje Mico sjedi sa tekmi, i ovdje, friški, novopečeni post na njegovom zidu, su riječi "naći ćemo ga i ubitćemo mu majkuu!%". Kome pripadaju te lijepe riječi? Tomislav. Tomislav Križanić. E sad već mogu razumjeti, ovo ime već paše. Tomislav je buckasti dečko. U slici događaja bio je sa lijeve strane, prvi po redu, onaj kojemu je salo na trbuhu skakalo dok mi je skakao po rebrima. Imao je smješak na licu i podbradak na kojem su se otkrivale prve crne dlake. Susjed Miro kaže da Tomislav živi tik do haustora moje prve djevojke. Nevjerojatno. Ovo su svi klinci iz mog kvarta. Svi do jednog. Uzimam papir i pišem im imena, jedno do drugog. Pišem i Mihaelovo – no to prekrižim. I pljunem po njemu. Eto. Sad je bolje. Facebook je divna stvar, zaista je. Tomislav ne izlazi van tako često. Čekao sam ga dvije noći ali ništa. Bit će da debeli igra igrice kad dođe doma, a neću ga čekat po danu. Puknuo mi film drugu noć. Ulazim mu u haustor. Dok se penjem gore, vidim na zidu, treći kat, kraj prozora, mali grafit koji znam od prije. "P + P" Petar i Petra. Bit će jedno od njih živi u ovom haustoru. Petar i Petra bili su par o kojemu su svi pričali u osnovnoj. Petar je išao u moj razred. Petra u "C". Bili su zajendo od četvrtog razreda. Prekinuli čim su ušli u srednju. Vidio sam Petra prije bolnice, radio kao asistent nekom odvjetniku na gornjem gradu. Veli da je Petra totalna kurva, da je poševila cijeli Zagreb. Eto. Križanić. Četvrti kat. Mali živi na četvrtom katu i dalje je krme. Noga me ubija, bole me kosti. Križanić. Nabijam kapu, dižem šal, i ovaj put, za svaki slučaj, stavljam naočale. Zvonim. Ništa. Jedan je u noći, spavaju. Zvonim opet. Čujem korake. Otvara neki lik, u boksericama i potkošulji. Lice kao u tvorničkog radnika. Gleda me i šuti... Zveknem ga svom snagom u nos i preljećem preko njega dok pada. Trčim lijevo, desno, ulazim u sobe. Wc. Kuhinja. Čujem ženski glas, "Marko, MARKO!" Ne vidim nikoga. Vračam se do hodnika i vidim ju, u spavačici, izlazi na hodnik i dere se. Marko se drži za lice i nešto govori. Idem prema izlazu i ugledam ga, debeli stoji u hodniku, zaleđen, blijed ko krpa. Dolazim do njega i gledam. Njegovo lice bilo je prepuno čuđenja. Kao da se ništa od ovoga zapravo ne može dogoditi. Ne smije dogoditi. Kako će? Lice totalne zbunjenosti i dizorijentacije, kao jedan jedini upitnik ili jedno jedino pitanje nacrtano na tom licu, "zašto?". Znam to lice napamet. Udaram ga. Mali pada. Primam ga za košulju i nosim do vratiju, te mu stavljam glavu između vrata i štoka i zalupavam ta vrata kao teenagerica na PMS u. Majka mu iza urla u hodniku. Udaram ga svom snagom, on na podu, i ja mu skačem po torsu. Zveknem ga još jednom i okrećem se. Marko i dalje na podu. Izazim iz stana, svi susjedi koji su izašli sada se vraćaju natrag u stanove i zaključavaju vrata, zvuci lokota kao orijentalni zvončići. Tomislavova mama je već na prvom katu, juri dolje i urla. Uzimam neku jaknu iz hodnika, prekirvam si lice njome i jurim dolje, trčim dvije tri stepenice od jednom, usprkos boli u koljenima. Dok sam došao do prizemlja, majka je već izjurila na ulicu, ja izlazim kroz druga vrata koja vode u parkić iza zgrade. Dok idem prema stanu, kopam po đepovima jakne koju sam maznuo. Par kuna i nekakvo smeće. Uzimam kune i bacam jaknu u koš za smeće, vadim upaljać i palim je. Kad sam bio sa druge strane ceste, netko je već vikao da tko je zapalio smeće klinci majku li vam jebem. Iznenađujuće je to što je na vijestima prvo izašla priča o Mihaelu. O stravičnom uličnom napadu na maloljetnika u inače mirnom kvartu. Slomio sam mu lubanju. Imaju sreće što, kaže novinar, nema unutarnjeg krvarenja. Na dnevniku je kasnije bila njegova majka, sređena za novinare, i govori da je njen Mihael mirno i drago dijete i da je tragično da su mu vako naudili te da je stravično da naša djeca više nisu sigurna u našem gradu. Ne samo djeca, majko. Kad je sljedeći dan već izašla priča o drugom stravičnom premlačivanju, 24 sata je krenuo sa naslovnicom "ulica smrti" makar nisu oboje u istoj ulici i nitko nije ubijen. Glasnogovornica PU zagrebačke objavila je da je policija na tragu zločincu nakon čega je prikazan fotorobot. Čovjek prekirivena lica sa naočalama. A u kurac. Na petama su mi. Buraz je došao do mene. Popili smo pivu i pravili se da ne vidi ožiljke na mojim rukama. Odveo me na čevape. Bila je njegova djevojka sa nama. Draga curka, 22 godine, studira pravo. Speglana kosa, uske traperice. Buraz je dobro upecao. Ja sam platio čevape. Lova od osiguranja je sjela. Buraz je otišao sa djevojom u šoping, a ja sam šetao po gradu. Lišće je padalo po zelenom valu kao konfeti. Ante. Konačno da i jednog Anteta nabijem. Ante je sve što bi jedan hrvat htio biti. Zgodan, mlad, popularan, Thopmsonovac. Slike na facebooku ga osuđuju na par mjeseci na temelju ustaških simbola i obilježja. Valjda je maloljetno otporan. Ta maloljetna otpornost na zakon je nešto na čemu sam pomalo i zavidan. Nije da bi ga uhapsili i da nije maloljetan, ali sigurno pomaže. Ante nije u mojem kvartu, jok. Živi u kući negdje u periferiji, al nemam pojma gdje. Pratim ga od škole sve do utrina. Te utrine su u pizdi materinoj. Vidim ga gdje ulazi u kuću koja izlgeda kao da je vidjela bolje dane. Jedna od onih kuća čiji vlasnici odbiju primiti konpenzacijski stan da se tu sagradi zgrada, pa sagrade zgradu oko kuće koja sada strši kao djevica u Pirani. Auto pred kućom je mercedes, onaj stariji kojeg voze svi taksisti ikad. Poželim strgat prednji simbol mercedesa kak to rade na filmovima al koji će mi kurac. Kupujem novine na trafici i sjedam sa na tramvajsku stanicu sa koje se vidi kuća. Mali je izašao nešto ranije nego što sam se nadao, bio je još dan. Šećem sa njim sa druge strane ceste. Mali ulazi u konzum i vraća se pet minuta kasnije sa kruhom i mlijekom. Nosi crnu kožnu jaknu koju bi maznuo ali ne ću. Gledam ga, mali ustaša sa walkmenom u ušima nosi doma kruh i mlijeko. Poslije njega su 24 sata bile malo zbunjene. Više nije bila ulica smrti nego se, citiram, radius maloljetničkog premlačivanja proširio do drugoga kraja grada, zar nitko više nije na sigurnom? Mali Ante i njegovi prijatelji sada su bili slikani zajedno. Naime, ili je netko priznao ili novine pohvatale da se sva trojica međusobno znaju. Upozoreni su svi učenici te škole da se paze, jer manijak očito hara oko nje. Glasnogovornica PU Zagrebačke i dalje je smirivala tenzije, policija ispituje svjedoke i na tragu je maskiranome kriminalcu. Mali Ante izgubio je večinu prednjih zubiju. Da ne znam bolje, rekao bi da se ne može popraviti. Markus mi je posalo našto novaca iz amerike. Kaže, ako ti zatreba. Seljačina. Zvone je taj. Zvone je taj koji je prišao do mene taj dan prvi. Svi su imali šalove oko vrata ali ovaj je imao čitav dres. Valjda je bila neka tekma, i ovi su valjda taman krenuli doma kad sam ja prolazio. Zvone je kulerski došao do mene. I sjećam se kako nisam ni registrirao da hoda prema meni sa rukama iza leđa. Nasmješen. Dal imam kunu, pitao je. I gledam ovdje tu skupinu klinaca, oko šest, sedam. I ne znam jesam li odgovorio ili ne kada mu se ta šipka stvorila iz leđa i opalila me po licu. Kad sam pao i kad su prišli, zamrznuo mi se kadar koji vidim i sad. Tomislav sa lijeve, iza njega Mihael, Ante se sa desne pritrčava, a prednji, šipka i smješak, Zvone. Zvek. Zvek. Zvek. Za mene nije pisalo baš ništa u novinama. Policajac je kasnije rekao, znamo mi za tu badnu. Mjesec dana bolnice za par sto kuna i mobitel. Zvone živi u centru. Tik do tomislavca. Posudio sam od buraza štap za hokej i obukao dres dinama. Kapa na glavu i šal preko lica, naočale prek glave i hokejska palica u rukama, ja stojim u mraku kraj njegovog haustora. On izlazi, puma tenisice i lakoste košulja u gačama. Lančić oko vrata i narukvica oko ruke, neki skupi mobitel u drugoj. Ovak dakle izgleda zagrebački huligan. Tatin sin. E lik, dal imaš kunu? Zvek. Zvek. Zvek. Još jedan fotorobot sljedeći dan. Muškarac, srednjih godina, navjerojatnije navijač bed blu bojsa. Jedna gospođa što živi prek puta, vidjela je kako napadač trči nekako čudno, kao da šepa. Buraz me pitao je li se isplatilo? Nisam mu znao odgovorit. Tjekom dana nitko nije mogao začepit o nasilničkom napadu u centru grada, k tome još na maloljetnika. Napadlo se policiju, napadalo se vlasti. 24 sata je doživila ultimativni orgazam. Grad smrti. Izjave penzionera kako u njihovo doba nikada toga nije bilo. Roditelji pretučenih da će platit bilo kome tko može išta reći o traženome. I negdje na kraju dana, drukčija izjava. Jedna djevojka iz razreda pretučenih, na pitanje kako se osjeća da su joj prijatelji pretučeni, se rasplakala. Zatim je, u jecajima, objasnila kako je pristala popušiti jednome od napadača penis jer su joj prijetili da će joj gurnuti glavu u pisoar. Kupio sma burazu novi štap za hokej. Rekao je da mu ne treba, da je prestao igrati nakon srednje. Napili smo se jednu noć. Pijani smo srali do kasno u noć i gledali TV. Sljedeći dan sam ga odveo na sajam i kupio mu auto. Nije bio preskup, mislio sam, samo da može po gradu. Nakon što smo sredili papirologiju, odfurao me doma. Sjedio sam i gledao kroz prozor. Skoro će zima. Na facebooku su me već počeli pitat pa kad ću ja to izač iz bolnice. Frižider prazan, pa krenem po kruh i mlijeko. Na putu do tam, sretnem burazovu djevojku. Pitao sam je ima li kakvu frendicu za mene, i rekla je da će provjerit. Malo joj je pogled pao, ali to je rekla. No, svejedno, kaže mi hvala za auto. Ja velim nema na čemu. Svi likovi u ovoj priči su izmišljeni te je svaka slučajnost nenamjerna. |
| < | listopad, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
