
|
I sad mi stara kaže sine razmažen si. Počnem ja, ego na fronti, da nisam već godinama otišao na pošteno ljeto, i shvatim negdje u pola rečenice koliko ni egovi vojnici ne kuže za što se bore i spuste puške, dezerteri, a stari drug ljenost mahne egu da se sjedne natrag na fotelju i jede kokice, kokice sa curryjem. Pa da, rekoh sada bez njegovog utjecaja, imaš sve što trebaš. Love sim-tam, ali imaš. Trebao bi biti ono, nasmješen. Trebao bi biti na mrežnici sada ili nešto. Jer trebao bi biti sretan. Svira David Gray neku staru hitovsku pjesmuljku koja je žarila i palila po planeti prije par godina, vani sunce udara tako veselo kao da je čekala ovaj dan svih tih zimskih mjeseci, gledam kalendar i shvatim kako je, ej čovjek, pun. Relativno, ali pun je. Pun je ljudima, pun je idejama, pun je planovima, i pun je, jednim velikim mahom, morem. I daj mi sada objasni gdje je problem? Sazvao sam sjednicu birokrata mojeg uma. Sjede na velikom okruglom zelenom stolu, zelenom kao u nekom kasinu, čipovi i kocke spremne za veselje. Posjeo ih šutke jedan do drugoga, počastio ih pićem i grickalicama, rebarcima, umacima, sjednem, i otvorim kvaku 22 koju sam spremao tako dugo u kasnim noćnim satima buljenja u strop koji već misli da mu se upucavam; "ako je poanta racionalizma da se bude svjestan svega osim sreće, moraš li biti sretan da budeš svjestan racionalog?" Ako im ne možeš objasnit, zbuni ih. Stara dobra taktika koju su u americi toliko dugo već utrpali u grla promatrača da promatrači više ne kuže da su ovisni. To je poanta. Zaboravit da plaćaš. I sad, birokrati u uskim odjelima dižu se i odlaze, već sad sa planovima da me smjene, da me shrvaju, da puknu taj balon koji mi se puni iznad glave, i o bit će to vesela borba. Želim spakirati torbe praznimom sa onim aerodromskim "fragile" naljepnicama na njoj. Želim je nositi sa sobom kroz vlakove, avione, brodove i automobile. Želim spavati na njoj ispod nekog drveta pored kluba na Visu koji žari i pali do četiri ujutro pa ne možeš spavati dok ne zatvore. Želim ležati na njoj kao na luftmadracu na plaži, u strahu da ću zaspati te da će tako, kao mog dedu kojeg nikad nisam upoznao, odvesti plima negdje na pol kanala da moram plivat natrag. Želim surfati po njoj po starim kolokvijalnim ulicama kao na skejtbordu. Želim ju ljepiti razgledicama i magnetima za frižidere, markicama i tegovima za prtljage sve dok ne bude vidljiva, kao kada nevidljivi čovjek izađe na pljusak. Želim je takvu paradirati po stradunu, da ju svi vide. Želim je držati za ruku i borit se za naša prava. I tada, u trenutku kada moramo odlučiti, ne bih znao trebam li ju pustiti da ode ili držati za sebe. To nije nikakav novi osjećaj za mene, biranje između te dvije odluke. Vratio bi se natrag u svoju sobu i sa malim detaljom, malim suvenirom, sitnicom koju bi negdje stavio koja će me gledati svojim sveznalačkim pogledom i podsjećati me na nešto. Želim da se takvih sitnica nakupi po čitavoj sobi, svaka na svome mjestu i svaka važnija od druge. Želim uvesti nekoga u tu sobu jedan dan i promatrati ju kako ih promatra, pitajući se zašto su tu i što mi znače. Želim i ja tako, jedan dan, gledati jednu po jednu dok ne puknem od plača. Padnem na koljena, glavom na prsima, suze mi se tresu na nosu. Pakiram i palim na more. Ruksak pun obleke, sa nje visi spavaća vreća, tenisice i šator, zovem prijatelje i najavljujem se, stavljam status na fejsbuk da budu ljubomorni, slušalice sa ovom pjesmom koju slušam na ušima jer mi ponavlja ono što mi se vrti po glavi od kada sam je čuo i shvatio da je to baš prava rečenica za mene. If you want it, come and get it, for crying out loud. Odlazim sa tim ruksakom na leđima sa smješkom na licu jer ga uvijek imam kada odlazim sa tim ruksakom na leđima. Pogledam iza sebe da se sjetim da me sve ovo, sve ovo što toliko volim, čeka kad se vratim. A svijet, sa smješkom od uha do uha, me prima u svoje ruke i potapša po leđima. Čekao sam te, kaže svijet. Evo me. ![]() |