Dani su sjeli na centrifugu i idu ko kakav sat koji se samonavija i tako rad i bez baterije. Čudno što baš u ovom periodu ljeta oni inzistiraju da prolaze prije nego što ih mogu primiti za nogu i otići sa njima, kao što sam mogao u onim sporim, gotovo mamljivim nogama dana zimskih kada samo želiš prespavati bljuzgu dok ne padne snijeg. Snijeg je jedini argument kojeg zima ima. Ej, momci ako ne ništa ja donosim snijeg. Djeca se obraduju, da, ali svi ostali sjednu u svoje aute i voze sporo po pretrpanim sivim smeđim mokrim cestama i čekaju da dođe proljeće, al ti dani nejdu nikamo. Tamo su i bogme su se nahodali da stignu i nigdje se ne žure. To nije nikakav loš osjećaj, samo je spor. I nigdje nejde. U tim se danima stigneš pripremiti za što god se pripremaš. I onda se jedan dan probudiš i ne znam zašto je petak. Nitko se ne veseli jer su ferje i petak je izgubio svoj vikend slobodan sam alkohol filing. Petak ode na ljetovanje. Ostane petkova sekretarica koja ostavlja poruke i ponekad zaboravi mene za mojim ekranom i ja ostanem u kompletnoj zabludi jer mi je četvrtak i dalje u glavi. Upravo ta zavrzlama uzbrkala je smrt koja se uzrujala kada je primjetila da sam dobio dan gratis, a to tako negdje, ne bez ugovora kojeg mi je nudila prije par dana u zamjenu za brze dane koji prolaze kako bi brže došao do dana kada ću moći znati kuda me noge tih dana vode. Obskuran kao u najboljim danima. Sve što pomaže činjenici da nisam na moru dobro je došlo, i nije se izgubilo po putu kao sekretaričin memo o petku koji je na snazi. Taj ću memo dobit u ponedeljak, izić van i oblit se bez ikakvog saznanja zašto me navelo da izađem van i oblijem se. Ali od ustanka bit ću prevaljen osjećajem kao da je danas dan za takvo što. Ponedeljak će bit obradovan takvom mojom akcijom jer inače od takvog čega ljudi apstiniraju ponedeljcima i svaka promjena također je dobro došla, i polako se pitam tko postavlja te putokaze do mene, tko me tako dobro zna i prati u stopu kao sjena koja nestaje kad se okrenem makar sjene to ne rade? Sjene to ne rade, rekao bi mi razum kojeg bi ignorirao jer mi nije odgovaralo pomiriti se sa svijetom koji me 18tog sedmog drži u Zagrebu. Parkingzi su slobodni. Ceste su gole i na naslovnicama pornografskih časopisa. Životinje slobodno i bez straha prolaze ljubljanskom avenijom, a kladionice životinjskih proaza preko ceste su zatvorene jer su koeficijenti premali. Ili veliki. Nisam se razumio u kladionice. One životinje koje su ginule i ostale zgažene na ljubljanskoj aveniji mogu sada biti pokupljene i pokopane, ili servirane lešinarima u kakvom lešinarskom restoranu "la kuisine la morte". Nasilnih susjeda nema, pa nitko ne mari glasnoj muzici koju mi nije gušt puštati glasno kada nitko ne sluša. Moja je namjera širiti dobar ukus. Ovih dana je kiša, koja baš nikome ne smeta, iznenađena nedostatkom kišobrana koje nitko ne nosi sa sobom jer nikoga nema na ulicama. Oni koji su ostali vrte se oko centra navečer smatrajući kako će ih recesija zaobići ako su pijani. Tim se ljudima ja žalim dok me ne pitaju tko sam i što radim za njihovim stolom. Onda se žalim životinjicama koje su uspjele preći preko ljubljanske avenije. One mi nose kikirikij i prave se da me ne razumiju. Ja im govorim o tome kako je vruće i kako bi na more. Na more gdje bi me hvatala panika da ljenčarim, dok ovdje ljenčarim ali barem bez panike. Panika je također na ljetovanju. Zato me tamo i čeka. Lišen svih mana koje su na ljetovanju pronašao sam lik svoj bezgrešan, i žao mi je što nema nikoga od mojih poznanika u gradu da me vide takvoga. Ne bi mi vjerovali da sam to ja, i uskoro bi i oni pošli na more da me nađu tamo, a kako bi tamo našli samo moje mane posvađali bi se samnom vrlo brzo, i sve bi prijatelje izgubio u svojoj najboljoj formi. Ništa zato, ovako dobra osoba kakva sam ja ovih dana pronaći će već nekoga za provoditi vrijeme po vrućem li pustom gradu, i onda ću sa njima sjesti u tkalču na pivu dok me ne pitaju tko sam ja i zašto sjedim za njihovim stolom. Što ćeš trenda se mora držati. Kada više neću moći bez sebe otići ću na more po svoje mane – ljenost ih drži tamo na plaži, dok se Pohlepa i Napaljenost nabacivaju komadima u bikinijima koje će otići do vremena kada ja napokon dođem, pokupim svoje mane i ostanem sam tamo jer su svi već otišli natrag. I tako sam ali svoj ubaciti ću papke u more, i kada panika konačno sjedne za svoju fotelju u mome umu i sama će zaboravit na što me tjera, i dok ona rekolektira svoju namjeru ja ću imati par slobodnih dana, ljetovanje reklo bi se, da hodam po pustim plažama pod suncem koje je već zazviždilo fajrunt i sada ja ostajem kao jedan od onih na tulumima kada ne zna kada mora otići pa landra okolo i pije što god je ostalo. Tako ću, u tom mirnom i bezbrižnom stanju sjesti na neki kamen kraj mora i dati si mira kojeg toliko dugo nemam. More će mi reći što mi je činiti i ja ću mu zahvaliti. Ono će mi dopustiti da skočim u njega i primit će me toplim prijateljskim rukama u svoje slane odaje, i tada će me nasmješenog poslati natrag u život... |
|
Ona je tako dugo gubila interes u muškarce koje je mogla imati da joj je uskoro ta navika ušla u svakodnevne odluke. Otvarala bi frižider i shvatila da ju ništa unutra ne bi moglo zasititi. Naručivala bi egzotičnu klopu na drugom kraju krada, na samom limitu tolerancije dostavljača, i to na lijepe oči. Ništa u njenom ormaru nije izgledao dovoljno dobro na njoj, i uskoro, ormari njenih prijateljica nisu više sadržavale u sebi jednu krpicu koju ona već nije iznjela. Bacila je sve svoje cedeje i slušala radio, zvala i tražila da puste neku pjesmu koja stoji na cedeju kojeg je maloprije bacila. Pronašla bi knjigu u Algoritmu ali je kupila u Profilu. Više se nije javljala svojim prijateljima već prijateljima svojih prijatelja, nakon čega se ni njima više ne bi javljala. Pila bi kave koje konobar nije znao napraviti. Bila bi iskrena samo kada ljudi to ne bi tražili. Farbala kosu u boje koje nitko nije isprobao, niti podnosio. Ne dugo nakon toga bi se namjerno zdebljala kako bi namjerno imala koje kile skidati. Dovodila bi muškarce koje nije htjela doma da bi pred njima masturbirala i sterala ih van. Sve što nije mogla imati bilo je njeno, a sve što je mogla imati je imala također. Ova djevojka je imala sve, i kad je shvatila da više ništa ne može ne imati gledala se danima u ogledalo i htjela promijenit svoje lice i svoje tijelo i to ogledalo u koje se gleda. Uskoro je više nitko nije htio pa ih je htjela još više. Kad nisu htjeli brak, tražila bi prsten. Kada su brak htjeli, varala bi ih sa kumovima. Varala bi, dakako, svejedno. Kupovala bi intrumente koje nikad ne bi svirala. Tračala ljude sa kojima trača. Vozila auto do prvog taksija. I sad je stajala na vrhu zgrade da si oduzme jedino što već odavno ima. Korak prema dolje shvatila je što još nikad nije. Napravila je sex change i sve radila iznova kao muškarac, a onda kad ju je prva djevojka ostavila jer ju je mogla imati sjela je i plakala, jer je shvatila da više nema svjetova za osvojiti. Onaj lik pred kojim je masturbirala bio je presretan. 
- 15:57 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
03.07.2009., petak
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Nešto se mijenja u zraku oko nas. Makar, možda je to samo moja paranoja. Mi paranoici uvijek imamo dvojbe oko promjena u zraku jer nikad nismo sigurni jesmo li ju upravo izmislili kako bi nahranili naše panike ili je zaista promjena u zraku, koja nas uspaniči. Mi se bojimo promjena jer smo se jedva prilagodili na prošle promjene, koje su trajale taman toliko koliko dugo smo bili u panici oko njih, i taj tren kad smo se smirili stigle su nove. To i čekaju, kurvini sinovi, da smo spremni za njih. Meni je puno draže kad sam nespreman na promjene kada dođu jer sam uvijek spreman reći da nisam bio spreman. To je problem sa ovim modernim promjenama, mijenjaju se. Nekad su promjene bile nepredvidive i svakodnevne. Tada negdje se pleme Paranoika načelo i ustanovilo na planini svijeta. Na te su točke statuta priznali i potpisali. U ugovoru, međutim, ima ovakva nekakva rečenica sa riječju "međutim" u njoj, nakon koje se spominje da nadležna stranka nije odgovorna za promjene koje nisu pod ničijom kontrolom nego pod kontrolom snaga koje nisu dale da ih se uvedu u ugovor jer su imale važnijeg posla. Imale su posla manipulacijom zraka svaki put kada se nešto dogodi. Takvu sam promjenu osjetio na početku ovog teksta. Takvu je promjenu osjetio i Bob Dylan kada je napisao pjesmu the times they are a changing. Takve su promjele osjetili oni koji su te promjene najavili. Za ovu promjenu nije bilo najave, međutim. To znam jer se događa a nitko o njoj ne govori. Ne govore o njoj jer nitko nema pojma o kojoj se promjeni radi. Ja sam jedan od tih koji ne zna i strahuje. Čega točno strahujem ne znam, ali Shakespeare je rekao da se nema čega bojati osim straha samoga, i boga ti imao je pravo. Ne znam što se mijenja ali je se bojim. Krleža je rekao da nigdar nije bilo da nije nikak bilo, i znam da je govorio o strahu. O strahu je govorilo i pleme Paranoika, a oni su pak znali o čemu govore. Sada se svi bojimo ničega. Ništa je naš najveći neprijatelj. Svugdje je oko nas. Gdje god se okreneš, gleda nas ništavilom. Toliko se bojimo ničega da smo stvorili svašta da ju stavimo na ničije mjesto! Da popunimo ništavilo nečim i tako potopimo njenu mornaricu, osakatimo prvu liniju, ustanovimo carstvo svečega! Sada smo okruženi svačime i nemamo se čega bojati! Možda je to promjena koju sam osjetio? Mi smo uzroci te promjene. Prošli smo kroz ništa u sve i bojimo se jesmo li napravili pravu stvar kada smo ju napravili, jednu po jednu. |
| < | srpanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
