Znate ono u filmovima kada na kraju glavni lik skuži da je čitavo vrijeme zaljubljen u sporednog lika koji se pojavljuje čitav film i odjebe površnu ljepoticu u ime prekrivene ljepotice za vezu koja će ih odvesti do vrhunca ljubavi i razumjevanja? To se ne događa. To se ne događa jer život nije sastavljen od dvosatnih filmova da bi se bilogdje u njemu nalazio "kraj" u kojem bi netko takvo što shvatio. Možda da navijemo štopericu da zvoni svakih dva sata, svakih bi dva sata shvatili tko je ta osoba i primili se za nju kako kakav priljepak na nekakvoj rivi na moru kojeg ove godine najvjerojatnije neću gurnuti prste u više od par puta. To je more tamo da me podsjeti da je godina lijepa i da je odgovor u karti vrijednoj stopedeset kuna u smjeru Crikvenice ili nešto, te da bi trebao ostabiti zemaljske brige i krenuti put mirisa čempresa i smreke i onog mirisa na Pagu kada izađete iz auta na benzinskoj i ostanite na njoj pet minuta duže kako bi ste uživali u njemu. Pomislite si da kada bi imali kantu da biste zamahnuli njome po zraku zahvativši taj fantastičan miris i nosili ga sa sobom kako bi mogli zagnjuriti glavu u njega kada vam ponedostaje dokaza da je život lijep. Tada nastavite svoje putovanje pitajući se kada ćete ga sljedeći put osjetiti. Nekoć davno, kiša je napravila pakt sa ljudskom rasom da će svoj miri donjeti sa sobom svaki put kada padne, a za uzvrat će im ljudska rasa dati za pravo da ih pokisnu svaki put kada sjednu a bicikl i kažu "ne, neće pasti". To je znak kojeg su čekali, i čim ga dobiju strmopizde se na svoj slobodni pad prema površini na kojoj žedne gliste čekaju rašpajući nokte i pričajući o kako je prokletko vruče zadnjih dana. Svi se tu slažu. Prokletko je vruče. A onda padne kiša i onda je prokleto mokro. Sotona više ne zna što je prokleto, uz sve te proklete stvari na koje se žalimo mi kojima ne paše ništa, ali ništa na svijetu van zlatne sredine koja je zlatna jer je srebro bilo zauzeto. Bakar nas je odjebo čim se aluminij pojavio. Bakalar, doduše, nije, no nitko ga nije shvatio ozbiljno jer nema nikakve veze sa osvim postom. Zlatna sredina je svaka sredina u kojoj kiša nije mokra, sunce nije vruče, pjesak nije krupan i čovjek nije zimzelen. Zimzelenost. Tko kaže da te skučajni sustreti ne mogu ničemu naučiti? U toj zlatnoj srediti svi ti zimzeleni ljudi traže zelenu sredinu, komunjare crvenu sredinu, hrvati crvenobijeloplavu sredinu, ali se posvađaju jer su tu sredinu francuzi već zauzeli. Tada hrvati stadu tražiti sredinu gdje kiosci rade cijelu noć, gdje je piva jeftina, gdje su djevojke lake i gdje su svi, ali svi slobodni da kažu što im je na pameti pa taman i kada nikoga njihovo mišljenje ne bi zanimalo. U toj sam sredini ja pronašao sebe, pa se bržebolje izgubio kako se ne bi trebao prilagođavati. To je moj problem sa ovim odrastanjem koje mi se događa u zadnje vrijeme. Previše sam navikao na osobu koja jesam da bi se sada mijenjaju u drugu. Čitav život sam sa sobom, i ne namjeravam se mijenjat samo zato što se mijenjam. Ova druga osoba me podmčuje sa kikirikijem: stabilnost, mir, ravnoteža, ali što će mi to kada imam nepredvidivost, uzburkanost i strah? To su uvjeti na koje sam navikao i tko je ON da mi ih oduzima?! I tada stigne ona, ona jer je prošlo dva sata i svatio sam da je to ona, i ona taži NJEGA a ne mene, i onda se ja pretvorim u njega a ON postaje on i on nestane. Sada sam onaj drugi. Sjedim na kavuču i promatram ga kako se pakira. Stavlja uspomene i navike u kofere, pakira lance u torbice. Ponudim ga kavom za put, on pristane. Porpičamo o prošlosti i nasmijemo se. Potapšam ga po ramenu i on odlazi. Više ga nikad neću vidjeti, osim kada me posjeti tu i tamo da vidi kako sam. Pratim mu stope dok odlazi. On stavlja šešir na glavu laganim pokretom, pogleda oko sebe i kreće, te nestaje. There goes my hero. Poželim mu doviknuti kako mu zahvaljujem za sve što mi je poklonio sve ove godine, ali on kao da to zna diže ruku u zrak u znak maha, i ja zatvaram vrata i sjednem u prazan stan. Skinem sliku sa police i stavljam je na televizor da ga češće vidim, njega sa smjehom od uha, prestravljenjim urlikom do drugog i sa vremenom ga zaboravljam. Ali on je bio sve što sam ikada bio! Kako je moguće da tako dobri prijatelji nisu više zajedno? Sve djevojke koje je ljubio, svi prijatelji koje je stekao, svaki sat koji je ljenčario, svaka suza koju je pustio sada ukazuju na njegov nestanak i podjećaju kako ću se ja sada morati prilagoditi svima njima iznova. Pogledam na njegov krevet, vidim zaboravio je hulahop. Neka. To je moja mala uspomena. Stavit ću je pored kante Paškog mirisa koju sam jedva strpao u prokleti auto, koji je prokleti jer je trend sada to biti. Sutra će tren biti jebenost. Sve će biti jebeno. No dobro, stvari se mjenjaju, stari moj. To je ono što smo si rekli kada smo se vidjeli zadnji put. Stvari se mjenjaju, i stari Bob Dylan i njegova gitara govore o kako to nije ni prva ni zadnja promjena, i podjeća me na kako sam nekoć radio stvari koje bi sada radio samo onda kada bi se htio podsjetiti kako je bilo kada sam to radio svaki dan, i tada se nasmješim, jer me to nikad neće ostaviti.
|
