|
Kompjuter je stigao u četvrtak par sati nakon što su me nazvali iz servisa koje sam ja pokušao dobiti čitav tjedan bez ikakvog uspjeha. Uštekao ga, pokrenuo, sjeo za stolaci presto! Sav niz sarih navika se vratio na mjesto kao kakav priljepak kojeg sam u ovom periodu od Božića uspio odljepiti sa sebe krhkim, nenaviknutim rukama. Ne samo da opet gnjilim pred ekranom, već i onaj osjećaj da je meni najbolje doma, onaj osjećaj kada sam vani i kada razmišljam samo o tome da su mi svi dosadni i kako nitko nije moje društvo, vratio se u moju glavu kao kakav umoran putnik koji na putu nije čistog kreveta vidio i sada je natrag, baby, natrag na madracu koji već ima rupe i udubine njegovog profila. Vračam se doma ranije, sjedam za kompjuter, i gnjilim. Osjećam kako mi se ruke drvene, um petrifira, usne smežuraju i socijalni impulsi nestaju. Nije da ništa nisam naučio u ovom periodu kada kompjuer nije radio, jesam. Sad samo trebam teoriju prevesti u praksu. Fajn. Ne može biti tako teško. Evo, samo sam već dva sata na njemu, i to ne valjda okej? I nedelja je! Što drugo da radim nedeljom? Prošeći, kaže mi um. Pročitaj onu knjigu do kraja. I zašto ne. Dobra je to idjea. I mislim da budem. Ovo sa knjigom, ne sa šetnjom jer je vani, jebemu, hladno. Dobar izgovor zlata vrijedi. Tko bi dao zlato za izgovor je van mojeg shvaćanja ali nije to prva poslovica koja nema nikakvog smisla za mene. Zapravo, ne mogu niti jednu naći koja ima nekakav logičan slijed razuma. No dobro, ako ih ne možeš uvjeriti, zbuni ih. Sa druge strane mojeg prozora, doduše, ljudi slažu snjegoviće. Neko dete hoda, vrlo zbunjenim koracima, po snijegu i pita se zašto svijet tako bliješti ovih dana. I što je ovo? Sjedalica koja se skliže. Vau. A ono? Čovjek od snijega, veli mi tata. Ne izgleda mi ko čovjek, tata, rekao bi kada bi znao govoriti. I ima ljepote u tim zimskim radostima, samo ne u mom parkiću kojeg zaista više volim u proljeće. Sječam se, vrlo dobro, kada sam svakog proljeća u osnovnoj školi promatrao kako drveće dobiva pupoljke i kako lišće pokalo raste i kako sve pomalo zeleni i taj je osjećaj, isprva lijep, bio popračen urnebesnim strahom da je školska godina pri kraju i da ću sada morati početi, konačno, učit. Zimske radosti imale su stabilah efekt nad mojom psihom, sve što je loše sada do proljeća će biti ispravljeno, riješeno, napravljeno. Ali drago mi je što je snijega napadalo ove godine. Imam dojam da je imao svoj razlog. Sutra je dan kada odlučujem koji bubanj ću kupit. Devet godina sviram bubnjeve i nikada nisam posjedovao jedan. Uvijek zaban filing. Ništa zato, ima vremena za nadoknadu slinjenja za svakim elementom jer znaš, o kako znaš, da je ova ljepotica tvoja. Tvoja kao zvuk koji iz nje izlazi.  |
|
Čudno je to. Sve to. Dobio sam MMS od prijatelja kako sa djevojkom gradi snjegovića negdje na vrhu nekakve planine. To je lijepo, pomislio sam. Poželio sam i ja sa djevojkom gradit snjegovića. Zašto ne? Samo mi fali djevojka, i auto. Naravno, uvijek bi to mogao ići raditi sam. Sagradio bi snjegovića, dodao mu dojke, muf, i obukao ga u žensku odjeću i imenovao ga Franka, neka ona bude moja djevojka. Kasnije bi se žalio prijateljima da je Franka uvijek bila hladna prema meni. Prijatelj kojemu bi se prvom žalio, naravno, bio bi Olimp, drugi snjegović kojeg bi sagradio kako bi se žalio da je Franka uvijek hladna prema meni. Nakon nekog vremena, doduše, Franka bi me prevarila sa Olimpom, i usotro bi ih morao premjestiti da budu bliže jedan drugome, prokleti romantik koji jesam. Vratio bi se doma sa promrzlim prstima i gurnuo ih u mlaz tople vode u mojoj kupaoni. Ne može biti takav problem pronači djevojku u ovom gradu, pomislio sam gledajući kako mi prsti dobivaju boju. Uskoro bi bio toliko usamljen da bi gledao kroz prozor i priželjkivao pahuljice, da padne gomila snijega kako bi mogao sagraditi neku novu, bolje formiranu djevojku nekog boljeg, o možda malo uobičajenijeg imena. Snijeg konačno padne tamo negdje oko nove godine, zapravo baš na novu godinu, kada sam se probudio, sasvim neočekivano, pokraj Snjeguljice. Bio sam naprosto mamuran, naranvo, i sve je bilo moguće ali evo i nje. Snjeguljica leži kraj mene u bijeloj košulji. Kompjuteri su tu da se trgaju, a Ve Mil je tu da ti njegov popravak čini sve dugotrajnijim iskustvom. U nedostatku moje tastature pišem po sestrinoj, očevoj, šefičinoj ili pak susjedovoj, sve kako bi promjenio status moje unutarnje psihe, i zadovoljio svoju potrebu da punim vrijeme sjedeći za tastaturom kada bi mogao raditi puno drugih stvari. To su te stvari, te spomenute stvari, koje sada radim. Knjige su nešto što se čita. Prijatelji su nešto sa čime se priča. Sve su to nova saznanja za mene koja nisu bila pristutna svih ovih godina. Ljudi su puni iznenađenja kada ih zovem na kavu, misleći da od njih nešto trebam, bilo to muf, novac, društvo ili pak savjet kojeg do sada nikada nisam pitao za. Počinjem razmišljati o auto školi. Ne košta osam tisuća več četiri, saznao sam sa djelomičnim oduševljenjem. Postoje takva mjesta kao kino, kazališta, tvrđave nesigurnosti i veselja. Sve sam ih obišao. Sve oko nas je nešto čemu nisam do sada imao prilike prisustvovati preko interneta ili pak neke kompjuterske igrice, pa čak ni preko Adobe Premiera, ili Songbirda nit Winampa. Imam kvalitetne maštarije preko dana, prljave napaljenosti prek noći. Moj se mozak budi, budi iz neke udovičine špajze, pere zube i sjeda na svoju fotelju, dečki di kaj je bilo, de u svi, kaj ima? Snjeguljica oče vezu, i sad mislim da sam u fazonu kada bi to mogao ponuditi. Istinski, nikada nisam razumuio gdje je Božićni osjećaj nestao. Zapravo, imao sam ideju da je djed Božičnjnak, vidjevši kako su njegoj blagdan (pa točnije Isusov blagdan) pretvorili u konzumersku farsu pokupio sve te lijepe magične osjećaje i vratio se na sjeverni pol gdje nitko osim njegovih patuljaka nema što sa tim osjećajem nego osjećati ga danodnevno, te pretvoriti to mjesto u mjesto gdje uzrečica „nije svaki dan Božić“ nema baš pretjerano smisla. Sve to je prošlo tako brzo da nisam točno skužio da traje, sve do trena kada sam primjetio da više nije dvanaesti, taj magičan mjesec kojemu se čitave godine veselim. Svima sam priuštio poklone, poslušao sam pjesme, okitio bor, pio šampanjce i veselio se svijetu i ništa to u meni nije ostavilo onaj osjećaj. To je onaj osjećaj o kojem Mile Kekin priča kad mu pjesmu fučkaju na pisoaru. Snjeguljica hoće vezu. Tu je moj problem, ta veza, te veze zapravo. Nikada ih nisam razumijo. Imao sam uvijek dojam da nisam baš pretjerano dobar u njima, i zašto ne? Ljudi su dobri u nekim stvarima, loši u drugim, a veze su uvijek bila siva neka periodična točkica koja se palila i gasila u mojem životu svaki put kad bi ju neka djevojka na to navela. Volio bi kada bi negdje postajala uputstva, što da, što ne, koliko mora trajati, što se od mene očekuje, volio bi zapravo da za nju postoji auto škola. Istina, nikada nebi dobio nikakav certifikat koji bi ponosno pokazao djevojci pri ulasku u vezu ali bi barem znao kad si u njoj a kad nisi. Do sad su veze, više manje, imale smisla samo ljudima oko mene, i njima zaista dobro ide. Gledajući njih mi se taj koncept uopće ne čini stranim. Istovremeno, gledajući ljude kako voze čini isti efekt nad mnom i ostavlja dojam da je to nešto dozlaboga simplistički te da nema razloga da to nebi mogao i ja, evo odma sad ako sjednem za taj volan. Otišao bi na neki planinu slagat snjegoviće, davat im imena i diskutirat o vezama, pitat ih za savijet i možda da mi srede koju. Veze su, kako bi rekao Olimp, kao sunce. Lijepe su za popizdit al te na kraju ostave u lokvi vode.  |
| < | siječanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
