|
Čudno je to. Sve to. Dobio sam MMS od prijatelja kako sa djevojkom gradi snjegovića negdje na vrhu nekakve planine. To je lijepo, pomislio sam. Poželio sam i ja sa djevojkom gradit snjegovića. Zašto ne? Samo mi fali djevojka, i auto. Naravno, uvijek bi to mogao ići raditi sam. Sagradio bi snjegovića, dodao mu dojke, muf, i obukao ga u žensku odjeću i imenovao ga Franka, neka ona bude moja djevojka. Kasnije bi se žalio prijateljima da je Franka uvijek bila hladna prema meni. Prijatelj kojemu bi se prvom žalio, naravno, bio bi Olimp, drugi snjegović kojeg bi sagradio kako bi se žalio da je Franka uvijek hladna prema meni. Nakon nekog vremena, doduše, Franka bi me prevarila sa Olimpom, i usotro bi ih morao premjestiti da budu bliže jedan drugome, prokleti romantik koji jesam. Vratio bi se doma sa promrzlim prstima i gurnuo ih u mlaz tople vode u mojoj kupaoni. Ne može biti takav problem pronači djevojku u ovom gradu, pomislio sam gledajući kako mi prsti dobivaju boju. Uskoro bi bio toliko usamljen da bi gledao kroz prozor i priželjkivao pahuljice, da padne gomila snijega kako bi mogao sagraditi neku novu, bolje formiranu djevojku nekog boljeg, o možda malo uobičajenijeg imena. Snijeg konačno padne tamo negdje oko nove godine, zapravo baš na novu godinu, kada sam se probudio, sasvim neočekivano, pokraj Snjeguljice. Bio sam naprosto mamuran, naranvo, i sve je bilo moguće ali evo i nje. Snjeguljica leži kraj mene u bijeloj košulji. Kompjuteri su tu da se trgaju, a Ve Mil je tu da ti njegov popravak čini sve dugotrajnijim iskustvom. U nedostatku moje tastature pišem po sestrinoj, očevoj, šefičinoj ili pak susjedovoj, sve kako bi promjenio status moje unutarnje psihe, i zadovoljio svoju potrebu da punim vrijeme sjedeći za tastaturom kada bi mogao raditi puno drugih stvari. To su te stvari, te spomenute stvari, koje sada radim. Knjige su nešto što se čita. Prijatelji su nešto sa čime se priča. Sve su to nova saznanja za mene koja nisu bila pristutna svih ovih godina. Ljudi su puni iznenađenja kada ih zovem na kavu, misleći da od njih nešto trebam, bilo to muf, novac, društvo ili pak savjet kojeg do sada nikada nisam pitao za. Počinjem razmišljati o auto školi. Ne košta osam tisuća več četiri, saznao sam sa djelomičnim oduševljenjem. Postoje takva mjesta kao kino, kazališta, tvrđave nesigurnosti i veselja. Sve sam ih obišao. Sve oko nas je nešto čemu nisam do sada imao prilike prisustvovati preko interneta ili pak neke kompjuterske igrice, pa čak ni preko Adobe Premiera, ili Songbirda nit Winampa. Imam kvalitetne maštarije preko dana, prljave napaljenosti prek noći. Moj se mozak budi, budi iz neke udovičine špajze, pere zube i sjeda na svoju fotelju, dečki di kaj je bilo, de u svi, kaj ima? Snjeguljica oče vezu, i sad mislim da sam u fazonu kada bi to mogao ponuditi. Istinski, nikada nisam razumuio gdje je Božićni osjećaj nestao. Zapravo, imao sam ideju da je djed Božičnjnak, vidjevši kako su njegoj blagdan (pa točnije Isusov blagdan) pretvorili u konzumersku farsu pokupio sve te lijepe magične osjećaje i vratio se na sjeverni pol gdje nitko osim njegovih patuljaka nema što sa tim osjećajem nego osjećati ga danodnevno, te pretvoriti to mjesto u mjesto gdje uzrečica „nije svaki dan Božić“ nema baš pretjerano smisla. Sve to je prošlo tako brzo da nisam točno skužio da traje, sve do trena kada sam primjetio da više nije dvanaesti, taj magičan mjesec kojemu se čitave godine veselim. Svima sam priuštio poklone, poslušao sam pjesme, okitio bor, pio šampanjce i veselio se svijetu i ništa to u meni nije ostavilo onaj osjećaj. To je onaj osjećaj o kojem Mile Kekin priča kad mu pjesmu fučkaju na pisoaru. Snjeguljica hoće vezu. Tu je moj problem, ta veza, te veze zapravo. Nikada ih nisam razumijo. Imao sam uvijek dojam da nisam baš pretjerano dobar u njima, i zašto ne? Ljudi su dobri u nekim stvarima, loši u drugim, a veze su uvijek bila siva neka periodična točkica koja se palila i gasila u mojem životu svaki put kad bi ju neka djevojka na to navela. Volio bi kada bi negdje postajala uputstva, što da, što ne, koliko mora trajati, što se od mene očekuje, volio bi zapravo da za nju postoji auto škola. Istina, nikada nebi dobio nikakav certifikat koji bi ponosno pokazao djevojci pri ulasku u vezu ali bi barem znao kad si u njoj a kad nisi. Do sad su veze, više manje, imale smisla samo ljudima oko mene, i njima zaista dobro ide. Gledajući njih mi se taj koncept uopće ne čini stranim. Istovremeno, gledajući ljude kako voze čini isti efekt nad mnom i ostavlja dojam da je to nešto dozlaboga simplistički te da nema razloga da to nebi mogao i ja, evo odma sad ako sjednem za taj volan. Otišao bi na neki planinu slagat snjegoviće, davat im imena i diskutirat o vezama, pitat ih za savijet i možda da mi srede koju. Veze su, kako bi rekao Olimp, kao sunce. Lijepe su za popizdit al te na kraju ostave u lokvi vode.  |
| < | siječanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
