Marketing
805
Kompjuter je stigao u četvrtak par sati nakon što su me nazvali iz servisa koje sam ja pokušao dobiti čitav tjedan bez ikakvog uspjeha. Uštekao ga, pokrenuo, sjeo za stolaci presto! Sav niz sarih navika se vratio na mjesto kao kakav priljepak kojeg sam u ovom periodu od Božića uspio odljepiti sa sebe krhkim, nenaviknutim rukama. Ne samo da opet gnjilim pred ekranom, već i onaj osjećaj da je meni najbolje doma, onaj osjećaj kada sam vani i kada razmišljam samo o tome da su mi svi dosadni i kako nitko nije moje društvo, vratio se u moju glavu kao kakav umoran putnik koji na putu nije čistog kreveta vidio i sada je natrag, baby, natrag na madracu koji već ima rupe i udubine njegovog profila. Vračam se doma ranije, sjedam za kompjuter, i gnjilim. Osjećam kako mi se ruke drvene, um petrifira, usne smežuraju i socijalni impulsi nestaju. Nije da ništa nisam naučio u ovom periodu kada kompjuer nije radio, jesam. Sad samo trebam teoriju prevesti u praksu. Fajn. Ne može biti tako teško. Evo, samo sam već dva sata na njemu, i to ne valjda okej? I nedelja je! Što drugo da radim nedeljom? Prošeći, kaže mi um. Pročitaj onu knjigu do kraja. I zašto ne. Dobra je to idjea. I mislim da budem. Ovo sa knjigom, ne sa šetnjom jer je vani, jebemu, hladno. Dobar izgovor zlata vrijedi. Tko bi dao zlato za izgovor je van mojeg shvaćanja ali nije to prva poslovica koja nema nikakvog smisla za mene. Zapravo, ne mogu niti jednu naći koja ima nekakav logičan slijed razuma. No dobro, ako ih ne možeš uvjeriti, zbuni ih.
Sa druge strane mojeg prozora, doduše, ljudi slažu snjegoviće. Neko dete hoda, vrlo zbunjenim koracima, po snijegu i pita se zašto svijet tako bliješti ovih dana. I što je ovo? Sjedalica koja se skliže. Vau. A ono? Čovjek od snijega, veli mi tata. Ne izgleda mi ko čovjek, tata, rekao bi kada bi znao govoriti. I ima ljepote u tim zimskim radostima, samo ne u mom parkiću kojeg zaista više volim u proljeće. Sječam se, vrlo dobro, kada sam svakog proljeća u osnovnoj školi promatrao kako drveće dobiva pupoljke i kako lišće pokalo raste i kako sve pomalo zeleni i taj je osjećaj, isprva lijep, bio popračen urnebesnim strahom da je školska godina pri kraju i da ću sada morati početi, konačno, učit. Zimske radosti imale su stabilah efekt nad mojom psihom, sve što je loše sada do proljeća će biti ispravljeno, riješeno, napravljeno. Ali drago mi je što je snijega napadalo ove godine. Imam dojam da je imao svoj razlog.
Sutra je dan kada odlučujem koji bubanj ću kupit. Devet godina sviram bubnjeve i nikada nisam posjedovao jedan. Uvijek zaban filing. Ništa zato, ima vremena za nadoknadu slinjenja za svakim elementom jer znaš, o kako znaš, da je ova ljepotica tvoja. Tvoja kao zvuk koji iz nje izlazi.
Post je objavljen 18.01.2009. u 13:06 sati.