|
Vani lije. Kao mali bi rekli da bog piša. NA to bi nam vjernici, učiteljice iz vjeronauka rekli da smo bogohulje. Svi ostali bi nam rekli da smo samo hulje. Ali nije bilo važno. Nismo ni znali što hulje jesu, a bog je bila samo ideja, samo još nešto što moramo napraviti, samo još jedan napor ili način trošenja vremena, samo nešto što su odrasli radili što nama nije bilo baš jasno. Kada bi ovako lijalo bili bismo vani, ispod neke blage zakrovice ispod koje bi pjevali proste pjesme ili pričali o igricama, ili ne, tko je kome što rekao ili napravio, ili ne, tko ima novog ekšn mena ili još bolje, tko se njime želi ić igrati vani. Kada bi ovako lijalo mame bi nas zvale unutra da ne pokisnemo, i nije nam bilo jasno zaštko je kisnuti tako loša stvar. A lije već dugo. Danas, recimo. Je lijalo kada sam se digao iz kreveta, u krmeljastih pola jedanaest. Prošetao sam ulicama kvarta moga djetinjstva do pekarne koja se tada, kada sam bio mali, zvala Europa. I dalje ju tako zovemo, stare navike umiru sporo. Oko moje zgrade, koja je u obliku slova u, ispunjena parkićem koji je prije deset godina bio čitav moj svijet, sada su podignute zgrade i rasprotnjena parkirališta. Zasmislite, nije bilo grada, nije bilo kvarta, nije bilo ulice, bilo je samo moj haustor i parkić moje zgrade, a sve ovo što postoji sada nije postojalo, bile su samo šikare i livade. Kada bi snijeg pao, nije bilo ničega u što smo se mogli sudariti. Moja prva djevojka, koja me upoznala negdje u osnovnoj školi, je pristal biti moja djevojka na klupici tog parkića, klupici koju primjetim kroz prozor. Tu je i vrtuljak kojeg sam bio prozvan kralj jer sam vrtio brzo i nikad mi nije bilo dosta. Tamo dolje je rupa koja je vodila u trbuh zgrade, sa niskim stropovima i cijevima koje su vodile bog zna gdje. Nisam se usudio ići daleko. A na livadi koja spaja dva kraja slova u nekoć je bio brijeg. Tada su ga pokosili jedne godine kada sam se vratio sa ljetovanja i zbilja mi nije bilo jasno kako brijeg može nestati. Kako, pobogu? A kada su rovali i koplai za cijevi nove zgrade i vrtića, ostavili su par novih brda za sobom, tada blatnjavih grmada, danas zelenih sanjkališta. U jednom od njih sam zakopao svoj ekšn men pištolj da ga ne izgubim. Nikad ga nisam našo nakon toga. Mislim da su ga ukrali. Postoji teorija da nema vez što misliš o njoj jer je svejedno tu. Ne trebaju je niti otkriti, nit zapisati, ali već je tu. Ta teorija vlada našim mislima i akcijama. Ono što je dobro kod nje je to da nikad neće naći prahistorijsku kost nekog dinosaura u njenoj zemlji koja će je dokazati netoćnom. Nove muzike nastaju svaki dan. Novi filmovi nam kvare umove. Nove djevojke nose nove haljine ispod kojih nas nove stvari sve više zanimaju. Više nismo klinci ali smo i dalje tu. Više nismo prijatelji ali smo i dalje tu. Više se ne penjemo na brijegove, ne vrtiomo na vrtuljcima, ne igramo nogomet sa drvenim golovima. Zaboravili smo se. Ali smo i dalje tu. A sve ostalo što je činilo naš svijet je također i dalje tu. Ništa se nije promjelilo osim vremena a i ono je ostalo isto, zaista. Samo smo mi, jutrom za jutrom, sve više i više zaboravljali kako nam lica izgledaju. Nadigli su nam se. I egovi i penisi. I postali smo hulje. One prave. A deca u nama se igraju samo kada mislimo da nas nitko ne promatra. Da se skupimo, tako, i igramo skrivaća. E da. Pobjedio bi ih. Kao uvijek. Pik spas za mene. Ne velim ja da nam i danas nije dobro. Ali nitko od nas već godinama nije izgovorio te riječi. Pik spas za mene.  |
| < | svibanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
